SoftWave

U zadnje vrijeme stalno vidim kako mnogi ljudi koji se bave sličnim tipom poslovanja kao i ja pokreću neke svoje “projekte”: Vuk ima cijeli “planinar” projekata, Siniša radi nešto vezano uz social networking i riffcaste, Borja nakon Dvanula već planira nove projekte, Mračni ima vlastite projekte, i tako dalje. Moram priznati da me konstantno fascinira postojanje svih tih silnih projekata — puno toga se radi, ali nekako vrlo malo svega se ostvari. Dosad smo jedino vidjeli Dvanula (koji je mene osobno donekle razočarao, sorry Borja), i nekako se bojim da većina drugih projekata nekako završava u stadiju wishful thinkinga.

[Vrlo važan disclaimer: Najljepše molim da se ovaj post ne shvati kao osobni napad ni na koga; ljude koje navodim uzimam kao primjer ne zato što imam nešto protiv njih, već naprotiv, smatram ih dobrim stručnjacima u svom poslu.]

U komentaru na moj prethodni post Puzz je spomenuo “način razmisljanja koji me jednostavno tjera od koncentriranog napora da se nekoj od [mojih poslovnih ideja] posvetim na nekoliko mjeseci”; također, jedan čitatelj ovog bloga mi se javio govoreći o projektu na kojem radi, rekavši između ostalog i ovo: “mi tu nismo zbog para, ali one i tako uvijek dojdu kad se ozbiljno radi posao”. Pa me je to malo inspiriralo na razmišljanje o tome zašto mnogi, potencijalno zanimljivi projekti propadnu i stanu još u fazi razvoja koncepta, prije nego se napiše ijedna linija kôda. [Napomena: Zbog osobnih preferenci koristim terminologiju vezanu uz Internet i općenito softver, ali ovo o čemu pričam je daleko šira tematika, i u načelu vrijedi za sve poslovne poduhvate.]

Čini mi se da mnogi, inače sposobni ljudi zastanu na vlastitim idejama zbog toga što im se ispriječe real life problemi poput npr. nedostatka vremena (pa radim osam sati na dan, onda moram po maloga u vrtić, sa ženom u shopping, kod punice na večeru, pa popraviti lavabo u kuhinji, i navečer sam tako mrtav umoran da se ne sjećam ni kako se zove ta moja poslovna ideja) ili nedostatka novca (ma ostavio bih ja posao i posvetio se tom projektu, ali imam kredit na auto i kredit na stan, trebam hraniti i oblačiti troje djece…). Osim toga, ljudi se često uplaše vlastite ideje jer ne poznaju u detalje područje koje ona pokriva (imam odličnu ideju za jedriličarski portal, ali ne znam ništa o jedrenju), ili je ideja pak previše općenita i da bi ju se bolje pozicioniralo traži dosta truda oko istraživanja tržišta i konkurencije (htio bih napraviti online kalendar, ali ne znam koliko ljudi je za to uopće zainteresirano, koji slični kalendari već postoje…) i slično.

Sve u svemu, nema nikakve dvojbe: za pokretanje vlastitog posla potrebno je dosta truda čak i prije nego se počne s konkretnom realizacijom. Puno truda podiže cijenu neuspjeha (što smo više u nešto uložili, to nam je teže ako to nešto propadne), i većina nas automatski potiskuje vlastite ideje (to je taj “način razmišljanja” o kojem govori Puzz) kako bismo cijenu neuspjeha zadržali niskom. Naravno, to automatski smanjuje i šanse da se projekt uopće i pokrene.

Idealno bi bilo ako bismo mogli imati svoje projekte bez svih onih rizika i opasnosti koje ih prate. Većina ljudi se stoga odlučuje zaposliti kod nekoga, ili eventualno porenuti neki nezahtjevni projekt, javno se držeći stava “mi tu nismo zbog para”, no u džepu stiščući figu vjerujući da “ali one i tako uvijek dojdu kad se ozbiljno radi posao”. Nažalost, u praksi to tako ne funkcionira — da bi neki posao funkcionirao, potrebno je posvetiti mu se u potpunosti.

I tu sad dolazimo do najvažnije odluke svakog poduzetnika. Svaki poduzetnik tijekom poslovanja mora donijeti sijaset odluka — da li se formalizirati kao obrt ili kao d.o.o. (ili da li uopće?), koju banku odabrati, kojem hosting provideru povjeriti svoj kôd, koje tržište ciljati i koliku cijenu staviti na svoj proizvod — no najvažnija odluka dolazi prije nego se uopće započne, a ona glasi: hoću li pokrenuti vlastiti posao ili ne? Sve ostalo, čak i cijeli život, ovisit će o toj odluci, a sve ostalo je stvar izvedbe.

Čak su i ljudi koji zadrže svoj posao i odvajaju dio plaće u fond za inicijalnu investiciju ili noći provode radeći prototip svog revolucionarnog projekta donijeli tu odluku, samo što njihov način izvedbe uključuje manju razinu rizika (uz dulji period razvoja). U poslu nema mjesta za razmišljanja tipa “idem malo probati, pa ako uspije super a ako ne imam i dalje svoj posao”, ili “ma nisam ja tu zbog love, idem ja to razviti jer mi je zabavno; ali to je tako suuuper projekt da će ga sigurno odmah spaziti Google i kupiti za par miljona dolara”.

Ako bacite pogled na malu basnu u prethodnom postu, bit će vam jasno da je prase donijelo svoju odluku. Odlučilo je ne ulaziti u posao s piletom, jer mu je bilo jasno na kome će ležati sav rizik posla, i nije bilo spremno prihvatiti tu razinu rizika. No upravo je to suština odluke da se krene u poduzetništvo: ako niste spremni biti prase, tj. ako ne možete prihvatiti razinu commitmenta koja se zahtijeva i izdržati sve napore i teškoće da se posao razvije i održi — ili ako imate nekoga oko vas, poput najbliže obitelji, tko na to nije spreman — nemojte ni započinjati.

Da post ipak završim na malo pozitivnijoj noti, ako niste spremni postati prase još uvijek ne znači da ne možete ostvariti svoj projekt. No o njemu razmišljajte ne kao o ozbiljnom projektu, već kao o hobiju — poput skupljanja maraka ili uzgoja vinove loze oko kleti u Zagorju. Cijeli niz online projekata razvijeno je na taj način, a mnogi od njih stoje u nekom limbu nedefiniranosti, s vrlo malo novog sadržaja ili funkcionalnosti. Odličan primjer je moj vlastiti Cromotion, koji je zamišljen kao mjesto za promociju “mikro” hrvatskih softverskih uradaka na svjetskom tržištu; nažalost, on pati od mog kroničnog nedostatka vremena. Već neko vrijeme razmišljam o načinima kako ga unaprijediti i oživiti, no svi ti načini zahtijevaju puno veći commitment.

A da slijedim svijetao primjer Mračnog (hehe), evo za kraj jedne prikladne misli dana (a ako još niste pogledali film, svakako to učinite pod hitno):

I’d like to introduce you to the hardest-workin’ band in the world. On bass, Derek “Meatman” Scully. On piano, Steven “Soul Surgeon” Clifford. Dean “Mr Nipple” Fay on sax. Joey “The Lips” Fagan on trumpet. Our gorgeous chanteuses are Bernie, Imelda, and Natalie. Deco “Deep Throat” Cuffe on vocals. On lead guitar, Outspan “Fender bender” Foster. Finally, on drums, Mickah “Don’t Fuck With Me” Wallace. Ladies and gentlemen, The Commitments.

Popularity: 20% [?]

Nedavno sam kod Martina Fowlera ponovo naletio na svoju omiljenu poslovnu basnu, koju želim podijeliti s vama. Ispričavam se što je na engleskom, no njene ključne riječi jednostavno je nemoguće kvalitetno i sažeto prevesti:

A chicken and a pig are together when the chicken says, “Let’s start a restaurant!”.
The pig thinks it over and says, “What would we call this restaurant?”.
The chicken says, “Ham n’ Eggs!”.
The pig says, “No thanks, I’d be committed, but you’d only be involved!”.

[Schwaber and Beedle, 2001]

Naravoučenije: Kad s nekim ulazite u poslovni odnos, dobro razmislite jeste li kokoš ili prase.

Popularity: 20% [?]

(Edit: Poslovnu basnu o kokoši i prasetu izdvojio sam u zaseban post.)

Vuk je u nedavnom postu citirao frazu Alexandera Kjerulfa, koja mi se toliko dopala da sam ju u prevedenom izdanju postavio kao novi slogan ovog bloga. Original možete vidjeti kod Vuka, ali je dovoljno dobar da ga ponovim:

Vision without execution is hallucination.

Ova kratka i jednostavna rečenica savršeno oslikava realnost svih poduhvata, poslovnih ili ne, te zorno prikazuje zašto sama poslovna ideja, koliko god djelovala snažno i puna potencijala, nema nikakvu vlastitu vrijednost dok nije realizirana.

U istom postu, Vuk se suzdržava od javnog “haluciniranja” svojih poslovnih ideja, te spominje svoj planinar, odnosno popis planova i ideja. Sličan popis, odnosno folder s idejama, već su u više navrata spomenuli i neki drugi domaći autori koje pratim, a naravno i sam imam popis nekih ideja o kojima razmišljam. Neke od njih su razrađene u više detalja, neke u manje, no i dalje se kod velike većine nisam pomakao s nulte točke prema konkretnoj realizaciji. Dakle, haluciniram.

Ipak, treba učiniti razliku između poslovne ideje i onoga što Kjerulf naziva “vizijom”. Pojednostavljeno do srži, vizij možemo definirati kao poslovnu ideju koju bismo rado sami realizirali. Npr. moja omiljene poslovne ideje su drive-in 24/7 kiosk, ili pak lanac praonica automobila na parkiralištima velikih robnih kuća (što mi je palo na pamet davno prije nego sam to vidio kod Peveca), ali realne šanse da ih osobno ostvarim ravne su nuli. S druge strane, za svaku ideju koja je na neki način vezana uz softver i/ili Internet postoji određena mogućnost da joj se posvetim i poradim na njenoj realizaciji, možda samostalno, a možda uz odgovarajuće partnere. Stoga nemam nikakvog problema objaviti ideje poput ovih gore, no ideje ove druge vrste — kao i Vuk, Mračni i drugi — ljubomorno čuvam za sebe.

No upravo je to ono haluciniranje o kojem Kjerulf govori. Naime, osnovna stvar koje me sprečava da se posvetim realizaciji tih ideja (osim kroničnog nedostatka vremena zbog pretrpanog poslovnog rasporeda, obiteljskih obaveza i potreba, selidbe u tijeku… ali digresiram) jest nedostatak konkretnih informacija o tome ima li neka ideja uopće smisla, postoji li tžište i konkurencija itd. Kao primjer, prije nekog vremena mi je pala na pamet ideja sajta na kojem bi se moglo postavljati linkove na sajtove kako bi drugi posjetitelji davali svoje komentare i ocjene. Dakle jednostavna kombinacija uobičajenih upita na hr.comp.programiranje.www i crowdsourcinga u Web 2.0 stilu. Ideja mi se toliko dopala da sam čak nabavio i odgovarajuću domenu, no ubrzo sam se ohladio ideje i zaključio da vjerojatno takvih sajtova ima na tone, te da ne bi vrijedilo truda da to samostalno razvijem.

E, sad je pitanje: jesam li pogriješio? Mislim, očito je da jesam, ali ne znam je li to bilo na početku (dok sam halucinirao) ili na kraju (kad sam odustao). Problem je bio u tome što nisam imao gdje i s kim provjeriti ovu ideju; da sam mogao dobiti nečije mišljenje o tome, možda neka iskustva i vlastite ideje drugih, ishod bi možda bio drugačiji — možda bih se posvetio realizaciji te ideje, a možda bih samo ranije odustao.

To je upravo onaj najveći problem s poslovnim idejama — ne možemo znati isplati li se oko njih potruditi ako ne uložimo malo truda. Idealno rješenje je napraviti poslovni plan — nasuprot uvriježenom mišljenju, primarna svrha poslovnog plana jest da poduzetnik stekne sliku o tome je li neku poduhvat isplativ ili nije; pronalaženje investitora dolazi tek kasnije. No pisanje poslovnog plana zahtijeva dosta truda oko istraživanja tržišta, upoznavanja konkurencije itd (o ovome bi se mogla napisati čitava serija postova) — a sav taj trud može lako pasti u vodu pokaže li se ideja nedovoljno isplativom. I zato je lakše nastaviti halucinirati.

Ovo sve pišem zbog toga što u zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam o jednoj takvoj ideji. Cijela priča je vrlo slična prethodnoj — opet se radi o jednom webdvanulalikom projektu, i opet imam cool domenu, i opet je potrebno napraviti odgovarajuću aplikaciju, i opet nisam siguran trebam li to podijeliti s nekim ili čuvati za sebe. Ako čuvam za sebe, smanjujem si cijenu neuspjeha (drugim riječima, neću morati hodati gradom sa škarniclom na glavi ako stvar propadne), ali se i lišavam mogućnosti da od nekog dobijem korisno mišljenje, pa čak i da pronađem kvalitetnog partnera.

Popularity: 43% [?]

Kao nesuđenog jezikoslovca oduvijek su me zanimale nove riječi nastale kako bi se imenovali novi fenomeni i pojmovi (za razliku od izmišljanja novih riječi za stare pojmove, poput zrakomlata). U najnovijem postu na Codesnipers jedan od njihovih redovitih autora, Peter Harkins, ukazuje na vrlo zanimljivu riječ flintstoning, koja opisuje pristup u developmentu u kojem se neki taskovi ne rješavaju programski, već se prepuštaju ljudima da ih obave ručno. Iako je to na prvi pogled kontraproduktivno, ako je riječ o relativno rijetkoj i nezahtjevnoj aktivnosti to se često daleko više isplati.

Na primjer, ne tako davno sam imao slučaj gdje je korisnik trebao jednom mjesečno (pa i rjeđe) u bazu importirati sadržaj jednog Excel dokumenta. I dok sam mogao napisati (ili inkorporirati) filter koji bi uzeo Excel dokument, proparsao ga i podatke spremio izravno u bazu, bilo je daleko jednostavnije da operater prvo napravi eksport podataka u CSV, kojeg potom ručno doradi na par mjesta i onda ga uploada u aplikaciju. Kako se radi o vrlo rijetkoj operaciji, tih par minuta koje operater potroši svaki mjesec meni je uštedjelo (pa prema tome i klijentu) nekoliko sati pripreme, programiranja i testiranja. A ako se jednom učestalost importa poveća, postat će i isplativo napisati takav filter.

Peter kao inspiraciju za ovaj pojam navodi Cambrian House, vrlo zanimljiv site na kojem su me odmah privukle dva sadržaja. Prvi je “usluga” crowdsourcinga, što u praksi znači da možete gore “naručiti” neku aplikaciju koja vam treba a onda će je programeri napisati. Ti programeri nisu njihovi zaposlenici ili vanjski suradnici, već nedefinirana gomila ljudi koji su spremni nešto doprinijeti.

Crowdsourcing je općenito jedan suvremeni pojam koji označava kreiranje sadržaja (ili kôda, u ovom slučaju) od strane “širokih masa”. Najpoznatiji primjer crowdsourceanog sadržaja je Wikipedija koja sama kaže sljedeće o tom fenomenu:

[…] crowdsourcing relies upon unpaid or low-paid amateurs who use their spare time to create content, solve problems, even do corporate R & D.

Cambrian House je među prvima našao načina kako iskoristiti ovaj fenomen, a druga stvar koja mi se kod njih dopala jest plaćanje zanimljivih poslovnih ideja.

Popularity: 27% [?]

Kao što možete vidjeti, prebacio sam blog na WordPress. S tim alatom imam već dosta iskustva (Abstract Factory je na njemu od početka), i stvarno je najkompletniji blog alat kojeg poznajem.

Prebacio sam i stare postove, osim onih nevažnih, jedino još nisam prenio sve komentare. To ću malo-pomalo, a s vremenom ću se poigrati WordPressom pa dodati i druge korisne detalje.

Popularity: 33% [?]

U današnjem postu Borja upućuje na najnoviji post Guya Kawasakija, koji govori o otpuštanjima. Međutim, picajzla kakva jesam, moram naglasiti da Guy ne govori o otpuštanjima u generalnom smislu, već o jednoj specifičnoj vrsti otpuštanja kojoj su Ameri dali naziv “layoff”.

Layoff je u suštini otpuštanje većeg broja radnika, ali uz istovremenu reorganizaciju preostalih, kako bi se smanjili troškovi i općenito konsolidirao rad tvrtke u težim vremenima. Kod nas je layoff praktički nepoznata kategorija, prvenstveno jer je nakon raznih mutnih radnji u vrijeme privatizacije javnost alergična na bilo kakav oblik otpuštanja većeg broja ljudi.

Međutim, znam nekoliko konkretnih slučajevima u kojima je pravodoban i dobro izveden layoff mogao spasiti izuzetno potencijalne tvrtke; no osnovni preduvjet nije bio ispunjen, a to je da poslovodstvo realno sagleda situaciju i preuzme svoju odgovornost (vidi Guyevu točku br. 1). Htio bih par riječi posvetiti jednoj takvoj firmi čija se propast mogao spriječiti dobro izvedenim layoffom; neki će vjerojatno prepoznati o kome se radi.

U pitanju je bila podružnica jedne njemačke tvrtke koja je dobavljala 90% poslova, a koja je uz nju imala i podružnice drugdje u Europi i Aziji. Sve podružnice bavile su se razvojem poslovnih aplikacija za naručitelje koje je uglavnom dobavljala središnjica, tako da su svi zaposleni bili prije svega softverski arhitekti, programeri i sistemci, uz nešto dizajnera i popratnog osoblja.

U trenutku kad sam se ja tamo zaposlio (kao client-side Web developer) taj tim je činilo oko tridesetak ljudi, raznih profila i znanja, ali ono što sam odmah primijetio bio je vrlo velik potencijal u količini znanja koju su oni dijelili među sobom. Trenutak kad sam došao bio je zanimljiv i po tome što je upravo tada središnjica odlučila riješiti se zagrebačke podružnice; no umjesto da, kao u nekim drugim podružnicama, jednostavno okrenu ključ u bravi i svima podijele otkaze, ovdje su prihvatili ponudu nekolicina zagrebačkih djelatnika da im prepuste cijelu tvrtku, pritom im čak i garantirajući novog posla u vrijednosti 100.000 DEM. (Da, bilo je to prije eura, točnije sredinom 2001. Bolje upućeni opazit će da to koincidira s pucanjem dotcom balončića, pa su središnjici očito presahnule strane investicije.) Plan je bio da u budućnosti bivši vlasnici i dalje dobavljaju posao u obliku outsourcinga, no to se pokazalo neutemeljenim optimizmom: Nijemci su uredno isplatili obećane marke, i to je bilo to.

Zagrebačku podružnicu je preuzelo troje njenih dotadašnjih zaposlenika; odmah želim reći da su moji stavovi o njima osobno vrlo pozitivni, no jednostavno mislim da se nisu znali nositi s novom realnošću u kojoj se tvrtka našla. Što se točno dogodilo?

Sama činjenica da sam ja zaposlen — zajedno s još jednom djevojkom koja je nekim kolegama ostala u vrlo ugodnom sjećanju — odnosno da je uopće netko novi zaposlen u ovim okolnostima bila je pomalo čudna. Već poprilično velik tim za naše pojmove ostaje bez glavnog dobavljača posla (a uz prilično solidne troškove; ne zaboravite da je u to vrijeme stalna veza na Internet bila poprilično skup sport, a i prostor od par stotina kvadrata kvalitetnih ureda nije baš bio mačji kašalj; o iznosima iz i na plaće neću ni govoriti), a tim ne samo da se ne smanjuje već se i širi novim programerima — pritom se ne smije zaboraviti da ne samo da firma nije imala nijednog komercijalista, već nije postojala ni jasna strategija poslovanja i ciljnog tržišta. Vrlo brzo su plaće počele kasniti, pa potom i sasvim izostavljati, a ljudi su nakon prvog perioda optimizma gomilice krenuli napuštati tvrtku. Ja sam osobno ostao četiri mjeseca, od čega sam dobio samo plaću za prvi i polovinu plaće za drugi, a onda sam uzeo jedno računalo na revers i nakon mjesec dana se pokupio. (To računalo se sad sprema na nezahvalnu ulogu prvog računala mom klincu, ali tada mi je omogućilo pronalaženje novih poslova brzo nakon odlaska.)

Par mjeseci nakon mog odlaska firma je sasvim kolabirala, a neki djelatnici su je čak i tužili zbog neisplaćenih plaća i ne znam čega sve ne. Kasnije sam u karijeri još nekoliko puta susreo svoje tamošnje kolege — s nekima manje-više redovno komuniciram — i svi se slažu da je ta tvrtka imala odličan potencijal ali ga je upropastila lošim potezima.

A što se moglo učiniti da se takva sudbina izbjegne. Ukratko, trebalo je odigrati na kartu layoffa i reorganizirati tvrtku. Umjesto da se zapošljavaju novi developeri — koliko god oni bili kvalitetni — trebalo je tim svesti na 10-12 najboljih, a ostalima dati otkaz upravo na onaj način kako to preporuča Guy. Preostale ljude je onda trebalo organizirati u jasne timove, te zaposliti — na proviziju! — komercijaliste koji bi pronašli dovoljno posla za takav smanjeni tim. Nova uprava pokušala je smanjiti troškove (koji su se na mjesečnoj razini u jednom momentu približili cifri od pola milijuna kuna, ako se dobro sjećam), no na krive načine: programerima su ukinuli pristup Internetu, neke prostorije ureda su dali u podnajam itd. Umjesto toga trebalo je ostaviti taj prostor i naći neki manji ured; za petnaestak ljudi sasvim je dovoljan malo veći stan od 150-200 m².

Mislim da bi ovi potezi održali tvrtku na životu, te da bi uz nove poslove s vremenom — pa i nakon nekoliko godina — mogla ponovo povećati svoj tim, pa i starim djelatnicima koji tada ne bi bili ovako ogorčeni i oštećeni kako su sada. Ta je tvrtka imala neke vrlo zanimljive proizvode i projekte, no realnost dotcom crasha ih je sve učinila beskorisnima; ali da je tvrtka tada preživjela, danas bi mogla pružiti neka rješenja kakva svakodnevno viđamo na TechCrunchu i pronaći svoje mjesto u sklopu Web 2.0 ludila.

Popularity: 21% [?]

Već neko vrijeme razmišljam o jednom postu koji će se baviti temom započinjanja samostalnog biznisa i odabirom pravog načina kako to učiniti, no novi blog Ideje za posao (na kojeg me uputio Aljoša) inspirirao me na malo drugačiji pristup temi pokretanja posla.

Jedan od komentara na prvi post na tom blogu kaže: Je li pametno samo tako “rasipati” ideje? U široj javnosti — kako u Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu — postoji stav da je dobra ideja pola posla, da ideje treba čuvati, i da samo posjedovanje dobre ideje može čovjeka učiniti bogatim (kao što implicira i autor tog bloga u njegovom opisu). Međutim, nije baš sasvim tako.

Ideja za posao je poput sjemena neke osjetljive vrtne biljke: ona u sebi sadrži sav potencijal da jednog dana tu biljku ugledamo u njenom punom sjaju i ljepoti, no ako ga samo bacimo negdje na tlo ono će propasti neiskorišteno. Da bi se dobila cijela biljka potrebno je prvo odabrati pravo tlo, posaditi sjeme na pravi način i u pravom odnosu prema susjednim biljkama, a potom neprestano nadzirati njen rast i razvoj, pružajući joj svu potrebnu pažnju i njegu.

Ljudi iskusni u poslu i poduzetništvu svjesni su da ideje ne vrijede puno, čak i manje nego u onoj narodnoj “tri za groš”. Paul Graham opisuje kako investitore ne zanimaju gole ideje, te kao primjer navodi da predstavnici investicijskih fondova ni ne gledaju projekte koji inzistiraju na potpisivanju ugovora o tajnosti, te zaključuje: That shows how much a mere idea is worth. The market price is less than the inconvenience of signing an NDA.

Nedavno su i Siniša i Aljoša spomenuli svoje foldere s idejama. Imam i ja takav folder, kao i vjerujem mnogi od vas. Svima nam u nekom momentu sine neka dobra ideja koju jednostavno moramo zapisati, čini nam se kako bismo s njom promijenili svijet ili u najmanju ruku zaradili bogatstvo. Neke od tih ideja nerijetko nas navode i na ishitrene, ne najbolje promišljene odluke — osobno sam vlasnik nekoliko domena nastalih kao posljedica takvih ideja, iako od njih vjerojatno nikad neće biti ničega. No u posljednje vrijeme sam počeo opreznije analizirati svaku takvu ideju, i prije nego napravim bilo kakav korak prvo je podvrgnem testu implementacije.

Kao što vrtlari vrlo dobro znaju, prvi korak prema izrastanju biljke os sitnog sjemena jest da se ono “uhvati”, tj. da pruži izdanke u okolno tlo i iz njega počne vući nužne hranjive tvari. Kod ideja, “hvatanje” predstavlja mogućnost implementacije prototipa, odnosno barem onog najosnovnijeg oblika na kojem se može u praksi provjeriti kako ta ideja funkcionira u praksi.

Što je točno taj “prototip” ovisi o konkretnoj ideji, no u svakom slučaju mora pokrivati sve što čini taj biznis. Kao što vrtlar mora razmišljati o tome na kakvo tlo će posaditi sjeme, kako dolazi svjetlost, kolika je temperatura tla i zraka itd, tako i poduzetnik mora imati jasnu viziju svih elemenata koje omogućuju realizaciju njegove ideje. Ako kao primjer uzmemo ideju s pletenjem odjeće za djecu, koju blog “Ideje za posao” navodi u prvom postu, način kako marketirati i prodavati svoje proizvode podjednako je važan kao i samo pletenje. Nisam veliki stručnjak za tekstilnu industriju, ali prilično sam siguran da postoji već dobro uhodan sustav tvrtki, dućana i prijevoznika koji svakodnevno jedni drugima prodaju odjeću i plasiraju je u trgovine: upasti u taj sustav vjerojatno nije lako, ali prodavati mimo njega gotovo je sigurno nemoguće (napominjem, nisam stručnjak, no takvi sustavi su često pravilo; bilo bi lijepo čuti nekog s više iskustva u konkretnom slučaju).

Ideja s prodajom preko Interneta je zanimljiva, no za sobom povlači cijeli niz “zašto” i “kako”. Prije svega treba imati na umu da je Internet tržište bilo kojeg horizontalnog proizvoda (dakle onog koji cilja na široku paletu potencijalnih kupaca) u Hrvatskoj vrlo slabo, tako da ga se ili treba odreći ili treba ciljati na šire tržište. Kako je ovdje riječ o proizvodu koji ne ovisi o jeziku (za razliku od, na primjer, knjiga) potencijalno tržište je globalno, no treba imati na umu troškove dostave (što je jedna mala znanost za sebe; jeste li znali da pošiljka iz npr. Hrvatske u Nizozemsku košta otprilike 50% više nego ista takva pošiljka, prebačena istim sredstvom i istom rutom samo u suprotnom smjeru?) te naravno zakonitosti i pravila predstavljanja i prodaje putem Weba. Jasno, mnoge firme pružaju takve usluge tako da se možete posvetiti svom core businessu, ali tada i cijena cijelog posla raste.

Jedan od načina kako to riješiti jest pronalaženje partnera koji imaju znanja i iskustva na područjima gdje nama to nedostaje. Na primjer, ako krećemo u prodaju pletene odjeće možemo pronaći partnera koji će razviti Web shop, te drugoga koji se već godinama bavi kupnjom i prodajom u tekstilnoj industriji.

Nažalost, važnost partnera često je podcijenjena, i mnogi poduzetnici smatraju kako mogu sve sami, samo koordinirajući dobavljače raznih usluga. Taj pristup je u redu kod sporednih aktivnosti koje su nužne u poslu — npr. nabava uredskog materijala ili infrastrukture poput telekomunikacija — no sa temeljne stvari nužno je imati osobu koja je cijelom poslu predana jednako kao i vi. Upravo zato je kod mnogih startupa u Americi slučaj da uz plaću djelatnicima u ranoj fazi daje i udio u vlasništvu, čime ih čine partnerima i dodatno motiviranima za uspjeh cijele firme.

Nedavno su se na nekim stranim forumima koje pratim pojavila dva upita koji imaju veze s ovom temom o kojoj pričamo. Da sad ne citiram cijele postove, spomenuti ću kako se jedan buni da je suvremeni Web development presložen i da bi trebalo uvesti tehnologije koje bi omogućile nestručnjacima da sami razvijaju Web aplikacije kako su ih zamislili; ukratko, to je kao da kažete “ajoj, prijevoz igračaka iz Kine je tako složen i kompleksan, ja bih da mogu samo zamisliti da su mi igračke tu i eto ih”.

Drugi post je kraći, pa ću ga (djelomično) citirati:

I am a college student and came up with a business idea that different than most out there. It requires a lot of progamming both for software and on the web.

Ovdje se vraćamo na to koliko ideje same po sebi ne znače puno bez implementacije. A i sama implementacija često nije dovoljna — potrebno je napraviti prikladnu implementaciju, koja odgovara samoj ideji i uvjetima na tržištu. Ramit Sethi je objavio vrlo zabavan tekst pod naslovom Osam glupih studentskih ideja, u kojima opisuje ideje koje vrlo četo padaju na pamet ljudima s relativno malo realnog iskustva, a koje su u 99% slučajeva osuđene na propast — a jedan od temeljnih razloga je da podrazumijevaju jednostavnu, brzu i jeftinu implementaciju, što je vrlo rijetko slučaj.

Naravno, neka pravila koja Ramit navodi ne vrijede jednako (ili uopće) na našem tržištu, jer on ipak priča o Americi, ali svejedno dobro oslikavaju stanje stvari. Na primjer ideja kafića možda ima više smisla kod nas nego kod njih (kad ste čuli da je neki kafić propao, osim ako je bio izreketiran do propasti?), no činjenica je da nije dobar razlog krenuti u neki biznis samo zato što vam je cool biti klijent takvog biznisa.

Danas smo često svjedoci pokretanja posla na način kakav opisuje četvrta točka u Ramitovom članku, a to je tzv. “me too” sindrom: ljudi vide da je nešto uspjelo, pa i sami to pokrenu. Ponekad te “kopije” imaju kvalitetnu realizaciju, te uspiju i nadmašiti izvornike, no najčešće se radi o čistim kopijama koje do detalja imitiraju svoje uzore, dodajući tek neke posebne efekte i detalje.

Ovaj post se već odužio daleko više nego sam planirao, pa ću spomenuti još samo jednu ključnu stvar vezanu uz pokretanje biznisa. Ono što je sjemenu vrsta i kvaliteta tla u koje ćete ga posaditi, to je poslovnoj ideji ono što nazivamo poslovni model. Poslovni model je, najjednostavnije rečeno, plan na koji način ta ideja može donijeti prihod svojim “vrtlarima”; on može biti kvalitetan ili manje kvalitetan, može predviđati brzi povrat sredstava ili dugoročni, spori ali sigurni prihod, no on je nužan za uspjeh bilo kojeg posla. U nekim slučajevima može se i bez njega — npr. ako tvrtka ima prihode iz drugih izvora a u posao kreće iz čisto marketinških razloga — no čim postoje neki troškovi (a nema posla bez troškova) a nema prihoda, posao je osuđen na propast.

Da naposljetku sažmem poantu cijele ove moje litanije: poslovne ideje same po sebi nikako nisu dovoljne, no to ne znači da ništa ne vrijede. Naprotiv, treba ih dijeliti s drugima, što više diskutirati i razmatrati ih, a ne ljubomorno ih čuvati i skrivati. Zato pozdravljam ideju bloga Ideje za posao — kao nekoć Johnny Jabukovo Sjeme, autor tog bloga je krenuo dijeliti svoje sjemenke s ljudima gladnim za idejama i mogućnostima vlastitog posla. No, pritom treba biti svjestan da prije svega treba znati kako sjemenke posaditi i uzgojiti, i da su same poslovne ideje tek potencijal. Sve ostalo je na vrtlarima.

Popularity: 42% [?]