SoftWave

Siniša je pokrenuo zanimljivu temu o privlačenju investitora, na koju se Mračni nadovezao podjednako zanimljivim komentarom. A kako mene zanimljive teme (i ljudi) inspiriraju, moram se i ja malo nadovezati.

Kao prvo, moram primijetiti kako je kultura investiranja u “našim krajevima” općenito vrlo nerazvijena. Većini građana je vrlo strana ideja davanja svog novca nekom drugom da nešto učini s njim i vrati ga uz zaradu; tek se u posljednje vrijeme pojavljuju razni investicijski fondovi i raznolikija ponuda bankovne štednje. No zato je vrlo razvijen mentalitet kupovanja i posjedovanja, svojevrsne centralizacije kapitala o kakvoj smo nekoć učili na satovima marksizma kao o “prvobitnoj akumulaciji”. Naše najveće korporacije su ili nasljednici samoupravnih mastodonata s velikim udjelom državnog vlasništva i jakim utjecajem sindikata, ili su pak uglavnom u stranom vlasništvu, ili su pak većim dijelom u vlasništvu pojedinaca, tzv. “tajkuna” kao što su Todorić, Rajić ili Štrok.

Ustvari, čini mi se da se kod nas tvrtke i njihovi vlasnici još uvijek doživljavaju kao jedinstveni entiteti; kod nas ima vrlo malo klasičnih korporacija, čije vlasništvo dijeli određen broj osoba koje mogu ali ne moraju izravno sudjelovati u odlučivanju, sukladno udjelu u vlasništvu. A upravo taj model je najrašireniji kad je riječ o investicijama u tzv. startup tvrtke, tj. one koje su u ranom stadiju svog razvoja.

A kako izgleda razvoj jednog startupa? Zamislimo da ste odlučili pokrenuti vlastiti projekt — za potrebe primjera govorit ću o online projektu, jer pretpostavljam da većinu mojih čitatelja to zanima, ali uz manje varijacije isto vrijedi i za druge vrste projekata. Dakle, imate odličnu ideju, razradili ste kako ćete realizirati potrebnu aplikaciju, te kako će jednog dana taj projekt zarađivati.

Recimo da ste procijenili kako aplikaciju možete razviti sami, te da će vam trebati šest mjeseci full-time rada za razvoj dovoljne razin funkcionalnosti da s projektom možete izaći u tzv. javnu betu. To znači šest mjeseci rada bez ikakvih prihoda, a pritom je potrebno živjeti, jesti, spavati i (ako imate obitelj) kupovati najnovije Power Rangere ili Jagodice Bobice. Koje opcije imate?

Jasno, idealno je ako imate dovoljno ušteđevine da preživite tih šest mjeseci bez potrebe za dodatnim poslom. Alternativa je da radite redovan posao, a u slobodno vrijeme se posvetiti svom projektu. No to znači dvostruko radno vrijeme, što možda i nije problem ako ste mladi i nezavisni, no ako imate obitelj koju ne želite sasvim zapostaviti rezultat može biti da umjesto šest mjeseci razvoj traje godinu dana, pa i više. A u današnjem svijetu, pogotovo online, dvanaest mjeseci ravno je vječnosti: može vas preteći konkurencija, vaša ciljana niša se može drastično promijeniti pa čak i sasvim nestati, ili može prestati ikakav interes za vašu vrstu proizvoda.

Ako nemate vlastitu ušteđevinu ili ne možete raditi na projektu uz redovan posao, jedino rješenje su investicije. Konkretno, to znači da trebate naći nekoga tko će vam dati određenu količinu novca kako biste prebrodili inicijalnu krizu i razvili proizvod. Odmah da riješim jednu dvojbu: ako vam na ovo prvo na pamet padaju pojmovi “venture kapital” ili “investitori-anđeli”, zaboravite na njih istog časa. Nitko od njih nije zainteresiran davati novac ako ne postoji ništa konkretno i opipljivo, makar i u virtualnom smislu online projekata. Srećom, niste sasvim bez opcija.

Jedna od opcija u tom slučaju je grupa predstavljena mojom omiljenom kraticom iz područja investicija: FFF, što znači “friends, family and fools”. Dakle ljudi koji su vam dovoljno bliski, ili ih pak možete dovoljno zainteresirati za svoj projekt, da su spremni uložiti novac “na neviđeno”, bez ikakvog prototipa. Oni su u mnogočemu slični anđelima, osim dvije značajne razlike: obično su spremni uložiti značajno manje iznose nego anđeli, te im nedostaje jedna od ključnih osobina koje imaju anđeli, a to je dovoljno znanja da vam mogu davati konkretne savjete o pokretanju i vođenju tvrtke.

Dakle, složili smo se gore da je vaš ključni cilj imati prototip, i to je u što je moguće kraćem roku. A ako nemate sredstva da pokrijete svoje troškove tijekom tog razdoblja, jedna od mogućnosti je da to razdoblje maksimalno skratite. Najbolji način za to je da posao podijelite na više ljudi, i tu dolazimo do još jednog oblika investicije: partneri.

Ustvari, svaki investitor trenutkom ulaganja postaje partner, jer zauzvrat dobiva udio u vlasništvu. No postoje dvije osnovne vrste ulaganja: u novcu (ili robi, npr. ako vam netko osigura računala, poslovni prostor itd), te u radu. Ako još netko pored vas radi na razvoju aplikacije, on je vaš partner, i pripada mu ili naknada (u obliku plaće, honorara itd), ili udio u vlasništvu.

U trenutku kad ste realizirali svoj prototip i predstavili ga javnosti započinje tzv. seed faza u razvoju tvrtke. Vaš prototip možete zamisliti kao sjeme koje je palo na tlo bogato potencijalom, te ga treba na ispravan način njegovati kako bi proklijalo. Naoružani prototipom, sad imate daleko veće šanse kod anđela i drugih “ozbiljnijih” investitora, uključujući venture kapital. No još jednom napominjem, ne dopustite da vam projekt ovisi isključivo o investitorima; ako je ikako moguće, osmislite što ranije neki (realan!) poslovni model i način prikupljanja prihoda, kojima ćete pokretati dalji razvoj.

Jedan važan savjet: ako projekt razvijate sami, sve je jednostavno, no čim imate partnera ili ulagača, stvari postaju kompliciranije. Treba definirati način udruživanja (d.o.o., obrt, ortački ugovor…), raspodjelu prihoda, prijavu zaposjenih, plaće itd: zato ne oklijevajte, već si što prije nađite pravnika, po mogućnosti stručnog u području gospodarskog prava.

I za kraj, pročitajte kako Paul Graham opisuje investicijske opcije koje su na raspolaganju startup projektima, uključujući i jedan generički primjer kako bi to moglo izgledati u praksi. Imajte pritom na umu da se sve temelji na situaciji u SAD-u, koja je u mnogočemu drukčija od ove koju imamo kod nas, ali neke stvari su vrlo univerzalne.

Popularity: 23% [?]

Upravo sam zatvorio posljednju anketu, koja je nudila nekoliko odgovora na pitanje “Imate li vlastiti online projekt?” Na nju sam dobio iznenađujućih 35 odgovora, a vrlo je zanimljiva i njihova distribucija.

Svega troje ljudi, odnosno 9%, odgovorilo je da nema nikakve ideje za pokretanje vlastitog online projekta; za pretpostaviti je da je realno taj broj daleko veći, jer mnogi koji nemaju takvih ambicija nisu ni odgovarali na anketu. No zanimljivo je da je čak devetero posjetitelja, odnosno 26%, izjavilo da su dosad realizirali najmanje jedan takav projekt, dok još osmero, tj. 23%, upravo radi na realizaciji online projek(a)ta. Također je zanimljiv i podatak da čak 23% posjetitelja koji su odgovorili (njih osam) ima ideju za projekt, ali nema trenutačne planove za realizaciju.

Ove posljednje pozivam neka mi se svakako jave — možda ćemo pronaći neki zajednički interes. A u međuvremenu pokrećem novu anketu, koja se sad nalazi s desne strane, a koja se odnosi samo na one koji imaju svoj online projekt, upravo rade na njegovoj realizaciji ili to planiraju.

Popularity: 21% [?]

Jedna mala digresija od mojih redovnih postova, ali jednostavno moram čestitati ekipi iz zagrebačkog studija Luminus koji ne samo da su radili animiranu špicu za TV prijenos ovogodišnje dodjele filmske nagrade Oscar, već su upravo za nju osvojili i najveću američku (a time i svjetsku) televizijsku nagradu Emmy!

Još kad sam prvi put prije nekih desetak godina vidio radove Kristijana Petrovića, koji je danas njihov kreativni direktor, a posebno kad su napravili totalno odvaljenu animaciju za WinDays 2003, bilo je sasvim jasno da je pred njima velika budućnost. Svojevremeno smo surađivali na nekim Web siteovima, za koje je ista ekipa napravila odličan dizajn, no momci su u međuvremenu otišli u smjeru koji im osobno daleko više leži, i nisu pogriješili.

U svakom slučaju, njihov uspjeh pokazuje da kvalitetan i naporan rad (sjećam se kad su za finalni rendering WinDaysa okolo žicali procesorskog vremena) može rezultirati međunarodnim uspjehom. Dečki ne leže na lovorikama već i dalje vrijedno rade, te sam čvrsto uvjeren da ćemo uskoro njihove radove gledati i u nekom blockbusteru.

Popularity: 38% [?]

Među blogovima koje redovito pratim nalazi se i onaj kojeg piše Keith Casey, vlasnik tvrtke Casey Software i osoba koja stoji iza odlične open source project management aplikacije dotProject.

Nedavno je Keith pokrenuo seriju pod naslovom Business for Geeks 101, a danas je objavio njen četvrti nastavak pod naslovom Ideas. Kako naslov kaže, tema ovog nastavka su ideje, i Keith vrlo zanimljivo razlaže korake dolaska do poslovne ideje — ali ne bilo koje ideje, već do “prave” ideje kojoj ćete se strastveno posvetiti. Preporučujem pročitati i ostale nastavke u seriji, kao i druge zanimljive tekstove na Keithovom blogu.

Edit: U najnovijem nastavku serije Keith nastavlja o idejama, iz nešto drugačijeg ugla.

Popularity: 42% [?]

Izgleda da je nekoliko postova na blogovima i Webote forumu, uključujući i moj predzadnji post, pokrenulo malu lavinu ideja i misli o lokalnim (u regionalnom smislu) online projekata. (Digresija: zaključio sam da je termin “online projekt” puno bolji od nejasnih alternativa poput “Web 2.0 projekt” ili “startup”.)

Borja me mislio raznijeti (ali je, srećom po njega, odustao ) zbog mog stava da su lokalno orijentirani projekti (uključujući tu i Dvanula) osuđeni na propast, pa moram malo razjasniti na što sam mislio, da se Borja slučajno ne predomisli.

Kao prvo, ja online projekte dijelim na dvije vrste: komercijalne i nekomercijalne. (Možda su još bolji izrazi “profitni” i “neprofitni”, jer oni omogućuju i treću vrstu, “neprofitabilne” — to su “profitni” kojima baš ne ide). Moj komentar o lokalno orijentiranim projektima odnosio se isključivo na ove prve; jer nekomercijalni projekti nemaju imperativ uspjeha i profita, pa tako ne mogu ni propasti.

Što razlikuje komercijalne projekte od nekomercijalnih? To nije nužno zarada, jer postoje projekti koji su zamišljeni kao nekomercijalni ali su počeli donositi velike novce od Google AdSensea i drugih izvora. Razlika je u namjeri: komercijalan projekt je od početka postavljen i vođen s ciljem da donese prihod i profit svojim vlasnicima.

Ta razlika utječe i na kriterij uspjeha i neuspjeha: nekomercijalan projekt je uspješan ako ga ljudi koriste, te ako ima nekakvog utjecaja na Web svijet. Najbolji primjer su projekti poput Craigslista ili Wikipedije, ili kod nas Iskrice (koja donosi minimalan prihod).

No komercijalan projekt postaje uspješan isključivo ako svojim osnivačima donese zadovoljavajući profit, bilo u obliku izravnog prihoda od korisnika ili oglasa, ili kroz akviziciju od strane nekog velikog igrača. Upravo smo svjedoci pokušaja vlasnika online kalendara Kiko da povrate investiciju kroz prodaju aplikacije na eBayu; mnogi blogeri i komentatori dali su svoje viđenje takvog iskoda za Kiko, i svi se uglavnom slažu da je taj projekt bio osuđen na propast, jednostavno zato što nije imao dobro razrađen poslovni model. Unatoč velikoj bazi korisnika, Google PageRanku 7 i 40.000 korisnika mjesečno, nisu imali ni centa prihoda bilo od korisnika ili od reklama.

Da se ja vratim sad na lokalne projekte. Za mnoge od njih problem leži u tome da jednostavno nemaju poslovni model, odnosno nemaju nikakav poslovni model. A iskreno, ne mogu ga ni imati na ovom minijaturnom hrvatskom tržištu, pa čak i ako se osvrnu na malo šire horizonte i pokriju područja susjednih zemalja. Tko će platiti za usluge koje nude Gorivo.com ili Stari prijatelji? Neki projekti, kao što su Limundo ili Aukcije.hr, imaju izravne prihode od transakcija obavljenih preko njih, i to je najsigurniji poslovni model; ostali su osuđeni na prihode od reklama, koji teško mogu imati težinu na hrvatskom tržištu (AdSense još ni ne podržava hrvatski jezik).

Da pojednostavim: a) Komercijalni projekti moraju imati poslovni model. b) Većina poslovnih modela se svodi na naplatu korištenja ili prihod od oglašavanja. c) Hrvatsko tržište je vrlo malo — s jedne strane imamo malo stanovnika, a s druge vrlo mali postotak redovno koristi Internet. d) U većini će slučajeva prihod — uz bilo koji poslovni model — biti vrlo slab, a mogućnost akvizicije je praktički nepostojeća. e) Moj zaključak: uspješni komercijalni online projekt treba se orijentirati na šire tržište od hrvatskog, bilo to regija, Europa ili svijet — inače je osuđen na propast.

Naravno, nema ništa loše da projekt bude nekomercijalan. Dvanula, u sadašnjem obliku, jedan je dobar nekomercijalan projekt čiji vlasnik ne očekuje prihode i zaradu. Borja najavljuje zanimljive modifikacije na projektu, pa će se i moja procjena možda promijeniti; kako bi Francuzi rekli, qui vivra, verra.

Popularity: 40% [?]

Novi resurs u mojoj maloj seriji je blog gospodina Erica Sinka, CEO-a i većinskog vlasnika tvrtke SourceGear koja proizvodi project management aplikacije na Microsoftovoj platformi. Njegov tagline glasi:

Thoughts about software from yet another person who invented the Internet

Povod za njegovo uvrštavanje je najnoviji post, pod naslovom Four Principles for Compensation Decisions, koji se izvrsno nadovezuje na moje nedavne postove o plaćama. No na njegovom blogu ćete naći brojne zanimljive tekstove, a posebno preporučam serije linkane u sidebaru: Source Control HOWTO, Marketing for Geeks, The 22 Immutable Laws of Marketing i The Business of Software.

Popularity: 35% [?]

Upravo sam u listu linkova na domaće projekte dodao par komada koje mi je poslao Siniša putem Webote foruma. Na listi se sad nalazi jedanaest linkova, a kako sam ih unosio i pregledavao nisam mogao izbjeći da mi jedna stvar ne upadne u oko: osim activeCollaba, svi ostali projekti — dakle više od 90% — namijenjeni su isključivo domaćem tržištu (gdje se pod domaćem podrazumijeva zemlja autora).

Odnedavno pratim analizu Web 2.0 aplikacija u raznim zemljama koje provodi Read/Write Web, a u članku o španjolskoj Web sceni uočio sam rečenicu koju je zanimljivo usporediti s gore navedenom činjenicom:

[…] Spanish Web entrepreneurs think that Spanish-only sites have a limited audience - “only 300 million people or so” (!) - so a lot of them create multilingual apps.

Dakle njima govorno područje španjolskog jezika — koji je službeni jezik u dvadeset jednoj zemlji (plus Europska unija i ujedinjene nacije) — nije dovoljno jako tržište, a mi se ograničavamo na mala nacionalna tržišta koja u nekim slučajevima ukupno imaju manje stanovnika nego neka predgrađa Ciudad de Mexica.

Po mom (ne)skromnom mišljenju, lokalno orijentirani projekti osuđeni su na propast. Bacimo pogled na listu: kao što rekoh, activeCollab je jedini orijentiran na svjetsko tržište, no on nije klasični online projekt već open-source aplikacija; Aukcije.hr i Limundo nemaju što raditi na svjetskom tržištu gdje dominira eBay; KupiBON i Metak su najbolji kandidati na svjetskom tržištu, jedino prvi mora osigurati suradnju s lokalnim mobilnim operaterima, a drugi nabaviti veću bazu jezika; Povez i Stari prijatelji imaju naravno beskrajno jaču globalnu konkurenciju, a ovi drugi su i vrlo lokalnog karaktera; ostali su prvenstveno jezikom orijentirani na domaće tržište; jedino nisam sasvim siguran kakve potencijale ima Momenat, koji još nije službeno objavljen, ali domena mi također ukazuje na lokalni karakter.

Zanima me vaše mišljenje: u čemu je naš problem? Zar je moguće da smo toliko jadni da ne možemo smisliti ništa originalnije od blijedih kopija svjetskih uspješnica? Ili se držimo one “bolje velika faca u malom selu nego nitko i ništa u gradu”?

Popularity: 33% [?]

Kratka obavijest da sam zatvorio anketu o plaćama; rezultati se mogu pročitati u komentaru na post povodom postavljanja ankete.

Zato sam sad pokrenuo novu anketu, povodom toga što stalno slušam neke najave o novim online projektima (čak sam čuo brojku od pedesetak domaćih projekata trenutačno u razvoju).

Popularity: 21% [?]

Nakon serije brzometnih resursa došlo je do male pauze, koju ću prekinuti navođenjem jednog od najkvalitetnijih resursa u ovoj maloj seriji: ukoliko se bavite programiranjem i imate ideju za proizvod ili uslugu koju želite pretvoriti u uspješan biznis, ovaj site ne samo da trebate staviti u favorites, već ga slobodno možete postaviti kao početnu stranicu u Web pregledniku.

Autor ovog sitea, koji se po njemu i zove, jest Paul Graham, bostonski slikar, Lisp programer, poduzetnik i naposljetku angel investitor. Na ovom ćete siteu naći gomilu zanimljivih rubrika — na temu programiranja u Lispu, pa na temu spam filtera, FAQ, RAQ itd — no svakako najzanimljivija je stranica s člancima. Uzgred, zanimljivo je spomenuti da to uopće nije blog (Paul Graham ima nešto nalik blogu na Infogamiju — u kojeg je investirala njegova tvrtka Y Combinator — no tamo vrlo rijetko piše), već tradicionalni Web site, na kojeg povremeno dodaje nove članke kao klasične HTML dokumente.

A njegovi članci su pravo malo bogatstvo, više nego vrijedni toga da ih se skupi i tiska u knjizi. Ustvari, to je već i učinjeno: Paul je autor knjige Hackers and Painters u kojoj možete naći nešto proširene verzije nekih starijih članaka s njegovog sitea, no novi tekstovi, koji obiluju konkretnim savjetima i informacijama za nadobudne startupe, postoje samo na ovome siteu. Krenite unatrag od najnovijeg članka, How to Present to Investors, i pazite da ne preskočite bisere kao što su The Hardest Lessons for Startups to Learn, How to Fund a Startup, Ideas for Startups ili How to Start a Startup.

Popularity: 33% [?]

Komentari na prethodni post dotakli su se isplate plaća na crno, pri čemu me marketing upitao:

Na crno? To je onaj dio koji mi gazda pukne na ruke i ne plati državi njezino? Ti to javno promoviraš?

Naravno da ne promoviram, ni javno ni tajno. Ali isplata na crno je realnost današnjeg poslovanja u Hrvatskoj, pa me zainteresiralo što čitatelji ovog bloga misle o ideji iznesenoj u prethodnom postu.

Stoga sam downloadao plugin Democracy i kreirao malu anketu na tu temu. Anketu možete vidjeti u sidebaru, a pitanje se odnosi na dvije opcije koje zaposlenik može odabrati u našem hipotetskom slučaju.

Da pojasnim: zamislimo da poslodavac ponudi zaposleniku plaću u ukupnom iznosu (tzv. brutto 2, dakle ono što poslodavac isplaćuje, što zaposleniku a što državi). Jedna mogućnost je da se iz toga izračuna netto (dakle ono što zaposlenik izravno dobiva kao plaću) i prijavi poslodavca na manji iznos, dok je druga — isključivo ako zaposlenik to želi — da se prijavi na manji netto iznos, brutto 2 je službeno manji, a razlika do izvorno dogovorenog ukupnog iznosa se zaposleniku isplaćuje na crno.

U teoriji, poslodavcu bi trebala više odgovarati prva opcija (jer u oba slučaja isplaćuje isto, ali je tada sve pravno čisto), a zaposleniku druga (jer dobiva više na ruke). No u praksi isplata na crno je realnost i praktički nimalo se ne progoni, ali ni zaposleniku ne mora odgovarati druga opcija jer se na taj način smanjuje osnovica za mirovinu i davanja u drugi stup, eventualni povrat poreza itd.

Zato me, čisto onako hipotetski, zanima koja bi vas varijanta kao zaposlenika više zanimala.

Popularity: 21% [?]