SoftWave

Nekako mi se u zadnje vrijeme događa da krenem pisati komentar na neki post kod Borje, i onda se stvar rastegne u punokrvni tekst.

U svojim zadnjim “brzim i kratkim” Borja je spomenuo raspravu na temu specijalizacije Web projekata koju smo jučer vodili preko Skypea, a kako smo morali na brzinu prekinuti htio bih nadopuniti neke stvari koje su ostale nedorečene.

Prije svega, treba naglasiti da postoje dvije vrste kako neki online projekt može biti fokusiran, za razliku od all-in-one servisa kao što je Dvanula. Prvi način, kojeg Borja i spominje u svom postu, jest usmjerenost na određenu ciljanu publiku, npr. “vlasnici jahti, jedrilica i ljubitelji mora”. Spreman sam složiti se da kod nas nema toliko publike za na taj način preusko fokusirane siteove, no ako se pravilno odabranom tržištu pristupi na ispravan način onda i manji broj posjeta može generirati zadovoljavajuće prihode. (Da karikiram: ako nađete način da turbo bogati nasljednici svjetskih hotelskih imperija s pretjeranom naklonošću tulumima i ekstravaganciji ostave na vašem siteu $10.000 dnevno, koga briga što vam tržište ima veličinu 1 ).

No drugi način specijalizacije je po meni još i bitniji, a to je fokus na određenu ponudu: smatram da daleko veću tržišnu šasnu ima siteu koji je fokusiran na jedan oblik aktivnosti od onoga koji pokušava biti sve (pa i sudoper ). Sjetimo se pojma “portala”, kao siteu koji posjetiteljima nudi cijelu gomilu sadržaja i usluga — koje portale danas poznajete? Ima ih još uvijek, ali oni su uglavnom usputna djelatnost neke veće tvrtke (MSN, T-Portal); čak i kod nas tradicionalni manji portali izdvajaju razne aktivnosti na spin-off siteove — tako je Index svoj blog servis predstavio kao zaseban projekt.

Prednost ovakve specijalizacije je da se posjetitelje ne zatrpa gomilom funkcionalnosti koja im (možda) ni ne treba, a među kojom moraju pronaći onu koja im je potrebna. Korisnici se vrlo često uplaše prevelike količine funkcionalnosti i preferiraju kad imaju jednu funkcionalnost predstavljenu na jednostavan i jasan način; tako se mogu posvetiti tome da se s njom upoznaju u potpunosti, a pritom imaju i mogućnost sasvim ju odbaciti i prijeći na drugu ako im se ova ne dopadne. Kod “portalskih” servisa često postoji osjećaj da se moraju koristiti sve usluge, što dodatno povećava psihološki pritisak na korisnika.

Konkretno, mišljenja sam da nezavisni multifunkcionalni siteovi, kao što Dvanula trenutačno jest, imaju daleko veću šansu ako se prezentiraju kao odvojeni projekti. Jasno, stupanj te odvojenosti može varirati (oni mogu i dalje dijeliti istu domenu, ili se pak otvojiti i domenom, i dizajnom, i nastupom), a moguće je i zadržati tu povezanost npr. jedinstvenim loginom korisnika.

Popularity: 13% [?]

Zbog vrlo velike zauzetosti posljednjih dana smanjio sam aktivnost na blogu, pa je i posljednja anketa ostala malo duže vremena. Pitanje postavljeno u anketi je bilo “Da li bi vam koristio specijalizirani online oglasnik za programere?” i na njega je odgovorilo 37 osoba mogu reći da je anketa bila djelomično uspješna.

Naime, od pet ponuđenih odgovora jedan je bio općeniti “Ne, postojeći oglasnici sasvim zadovoljavaju moje potrebe.” i pozitivno je što je njega odabrao svega jedan ispitanik (3%). No, ostali odgovori bili su podijeljeni tako da su na dva mogli odgovoriti potencijalni djelatnici i tražitelji posla, a na druga dva poslodavci koji traže djelatnike. U prvome dijelu anketa je više nego uspjela, jer je odgovor “Da, da nađem novi/bolji stalni posao.” odabralo 11 ispitanika (30%), a odgovor “Da, da nađem honorarne poslove.” čak 21 ispitanik (57%). S druge strane, “poslodavački” odgovori su sasvim podbacili: “Da, da nađem stručnjaka, no samo ako je objava oglasa besplatna.” odabrala su dva ispitanika (5%), kao i na “Da, da nađem stručnjaka; i spreman sam platiti razuman iznos za objavu oglasa.” — a u ovom posljednjem slučaju jedan odgovor je moj, a sumnjam da znam i tko je odabrao drugi.

Ova anketa je potvrdila neke od mojih pretpostavki i iskustava, prije svega da ovaoj blog daleko više čitaju programeri i ostali potencijalni djelatnici, a puno manje poslodavci i poduzetnici općenito. Rezultat toga je da je anketa u svom “poslodavačkom” dijelu potpuno podbacila, jer i ona tri odgovora (ne računajući moj) statistički nemaju praktički nikakvu težinu.

S druge strane, dvostruko više “djelatnika” je odgovorilo da ih zanimaju honorarni poslovi nego što je izjavilo da želi naći stalan posao. To je s jedne strane u skladu s nekim mojim ranijim opažanjima, ali i potvrđuje promjenu u organizaciji poslovanja koja sve više dolazi do izražaja, na svjetskoj razini i više nego kod nas. Suvremeni oblici komunikacije, visoka tehnologija, pa i sam predmet posla koji se sve više od materijalnih dobara pomiče prema informacijama — barem u zapadnom svijetu; fizička proizvodnja je i dalje nužna, no ona se već gotovo sasvim preselila na Daleki Istok — čine tradicionalne pristupe organizaciji poslovanja sve više zastarjelima.

Umjesto velikih monolitnih firmi koje pod svojom kapom imaju sve, od vlastite zaštitarske i kurirske službe do programera i voznog parka, današnje tvrtke postaju sve više virtualne: mali timovi ili čak pojedinci, koji su u potpunosti orijentirani na svoj core business i sve ostale aktivnosti outsourceaju drugim specijaliziranim tvrtkama. Na taj način je vrlo jednostavno upravljati troškovima, jer u slučaju krize ne trebate otpuštati cijeli neproduktivni odjel, a s druge strane možete raditi za više klijenata istovremeno, i ne ovisite o uspjehu ili propasti jednog jedinog poslodavca.

Taj pristup nije ništa novo, čak i kod nas — i velike tvrtke već odavno koriste usluge vanjskih računovodstvenih servisa ili recimo zaštitarskih tvrtki — no sve više se taj trend pomiče prema pojedincu. Uskoro možemo zamisliti “virtualne tvrtke” koje i nemaju stalno zaposlenih, već prema potrebi sklapaju ugovore s pojedincima — recimo programerima, ali postoji i niz drugih djelatnosti u kojima je ovakav način rada prikladan. Jasno, neke djelatnosti će i dalje zahtijevati uredske ili tvorničke prostore, te određen broj djelatnika s osmosatnim radnim vremenom, ali većina takvih će — ako već nije — uskoro prestati biti konkurentna dalekoistočnoj proizvodnji.

Popularity: 51% [?]

Ovaj post je počeo kao komentar na Borjin odgovor na BK-ovu paljbu po Web 2.0 hypeu. U početku je bio mali, i nije tražio puno, ali kad je narastao i počeo proždirati susjedove pse prebacio sam ga u vlastiti post ovdje na blogu.

Ubacit ću i ja moja dva zrnca soli vezana uz ovu tematiku. Prvo se odnosi na sam naziv: ono što po meni obilježava ovaj novi uzlet online projekata jesu nepotpuno definirani nazivi koji generiraju hype a ne doprinose razjašnjavanju pojmova na koje bi se trebali odnositi. Najbolji primjer je sâm Web 2.0 — sve one osobine koje Borja gore navodi su točne, ali a) malo tko od onih koji koriste ovaj pojam znaju za sve njih, te b) malo koji od “Web 2.0″ projekata sadrži sve njih. Drugi kandidat je “ajax” — nakaradna kratica koja zvuči više “cool” i manje tehnički nego “remote scripting” nego nedajbože XMLHTTPRequest, a što je najgore označava puno šire područje od onog kojeg sačinjavaju njeni elementi (naime “ajax” može biti i sinkroni, i s VBscriptom ili Flashom umjesto Javascripta, i s JSON-om ili nekim drugim formatom umjesto XML-a).

Drugo zrnce soli dotakao je “hater” u prvom komentaru Borjinom postu, a tiče se značajne činjenice da je jedna od temeljnih pretpostavki uspjeha Web 2.0 siteova da imaju ne veliku, već divovsku publiku, koja sama sudjeluje u stvaranju sadržaja. Pogledajmo arhetipske Web 2.0 sajtove: MySpace, Flickr, del.icio.us, digg, YouTube, pa čak i sâm Google — svi imaju milijune korisnika od kojih mnogi sami generiraju sadržaj.

“Haterov” komentar implicira da Dvanula ima svega 30 korisnika, što vjerojatno nije točno, ali aludira na temeljnu manu svih hrvatskih Web 2.0 projekata: zanemarivo tržište. Kad znamo da samo vrlo mali postotak korisnika generira sadržaj na takvim sajtovima, te da je kod nas ukupni broj potencijalnih korisnika žalosno malen i mjeri se u najboljem slučaju u desecima tisuća, onda dolazimo do problema nedostatka sadržaja za takve sajtove, a posebice do nedostatka kvalitetnog sadržaja. Kod velikih sajtova na djelu je zakon velikih brojeva, pa će se u ogromnoj količini sadržaja naći i oni vrlo kvalitetni; no kod nas taj zakon nije na djelu, i dolazimo do toga da su Web 2.0 sajtovi ovdje osuđeni na vrlo nezahvalnu egzistenciju negdje između uspješnog djelovanja i potpune propasti.

U prošlom postu naveo sam nekoliko primjera koji su bliže ovoj drugoj sudbini, dok se drugi projekti uglavnom pokušavaju snaći i potaknuti korisnike da generiraju sadržaj. Koliko sam shvatio, i Dvanula i Blogariat imaju nekakav sustav bodovanja za doprinos sadržaju, a bodovi se mogu pretvoriti u neke pogodnosti; vidjet ćemo koliko će ovakav pristup biti učinkovit. Ukoliko znate za još kakve primjere uspješnih domaćih Web 2.0 sajtova i kako oni generiraju sadržaj (na pamet mi pada Naslovnica, ali koliko je ona Web 2.0?), komentari su otvoreni.

P.S. Ako ništa drugo, Web 2.0 i “ajax” barem zvuče cool, što se ne bi moglo reći za pojam blog.

Popularity: 12% [?]

Dharmesh Shah piše o Web 2.0 Walking Dead siteovima, u kojima svrstava one koji su došli u fazu da su dovoljno aktivni i korišteni da prihodom pokrivaju vlastite troškove, ali nemaju nikakvog poticaja ni poriva razvijati se dalje. Čitajući taj članak, pomislio sam kako bi bilo zanimljivo pogtražiti takve domaće zombije.

Prije svega mi na pamet pada KupiBON: odličan koncept prodaje mobitelskih bonova preko Interneta, ali zapeo na jednom slovu. Trenutačno je tamo moguće kupiti bonove samo jednog operatera, dok se plaća isključivo Internet bankarstvom; kad bi uveli i druge operatere, te plaćanje kreditnim karticama, a da ne pričam kad bi proširili aktivnost na druge države u regiji, mišljenja sam da bi mogli postati vrhunski servis.

Drugi primjer je Gorivo.com — još jedna odlična ideja, Web 2.0 site davno prije Weba 2.0; ali zapela na ružnom dizajnu, prenatrpanosti sitea, tehničkim nedorečenostima itd. Moram priznati da ne znam kako funkcionira u svojoj osnovnoj aktivnosti, i koliko je uspješan u povezivanju vozača i putnika, ali opet puno potencijala zapelo u živom pijesku.

Još jedan definitivan zombi je i legendarna Iskrica — u svojoj osnovi dating site, s vremenom je stekao funkciju prave društvene mreže, gdje se ljudi povezuju i druže i bez cilja pronalaženja partnera. No od svog nastanka nije se puno pomakao, i to je velika šteta — s jedne strane koncept i dizajn sitea nisu pratili promjene na svjetskoj online sceni, dok je s druge strane cjelokupno tehničko rješenje na kojem počiva krhko i nesigurno. (Igrom slučaja sam imao prilike se iz prve ruke upoznati sa softverom koji drži Iskricu.)

Imate li svoj omiljeni domaći zombi-site, napišite nešto o njemu u komentarima. Tu prije svega mislim na sajtove koji imaju potencijala, ali su duže vrijeme zapeli u nekom prošlom vremenu i ne razvijaju se.

Popularity: 18% [?]

Danas je na Internetu moguće pronaći bezbroj malih softverskih firmi koje imaju svega jedan ili dva proizvoda, a čiju cjelokupnu radnu snagu čini jedan programer ujedno i vlasnik. Za njih se u zadnje vrijeme udomaćio naziv microISV (često skraćen u µISV ili manje pravilno uISV), gdje kratica ISV znači “independent software vendor”. (Digresija: Taj pojam potječe od velikih tvrtki poput IBM-a ili Microsofta, pa ono “independent” ustvari označava svakoga tko nije oni. µISVova inače ima i kod nas, iako su vrlo rijetko formalno organizirani kao tvrtke.)

Među tim tvrtkama sve je više onih čiji vlasnici pišu i vlastiti blog, dijeleći svoja iskustva i pružajući vrlo zanimljiv insight u samostalni softverski biznis. Među njima se, pak, ističe Ian Landsman, vlasnik tvrtke UserScape i autor njihovog (zasad jedinog) proizvoda HelpSpot, alata za upravljanje korisničkom podrškom.

Na Ianovom blogu mogu se pronaći vrlo zanimljivi tekstovi s gomilom informacija za svakoga tko se želi samostalno okušati u softverskom biznisu. Tako je u članku Creating a Business Logo detaljno opisao proces kojim su on i njegov dizajner došli do rješenja logotipa za tvrtku i njen proizvod, dok Starting a Micro ISV, In The Beginning … there was nothing sadrži konkretna iskustva i savjete o osnivanju µISV-a.

No konkretan povod njegovom uvrštavanju u moje resurse dva su najnovija članka. U predzadnjem, naslovljenom Mini Site Marketing Experiment Ian probija uvriježene predrasude koje programeri često imaju o open-source softveru, te otvara mini Web site na kojem je izlistao mnoge open-source konkurente vlastitom proizvodu. Iako na prvi pogled to može izgledati suludo, Ian ima vrlo jasnu logiku: predstavljanjem open-source konkurencije daje priliku potencijalnim klijentima da vide komparativne prednosti njegove aplikacije (open-source rješenja su često, čak i kad su tehnički kvalitetna, vrlo loše dizajnirana i imaju neintuitivni GUI, što je jedna od najjačih prednosti HelpSpota).

Današnji članak, 10 Tips for Moving From Programmer to Entrepreneur, donosi niz konkretnih praktičnih savjeta programerima na što trebaju obratiti pažnju kad krenu u samostalan biznis, a od kojih je možda najvažnije istaknuti prvi: code is 5% of your business.

Popularity: 38% [?]