SoftWave

Već sam u nekoliko navrata nabrajao modernu varijantu startup inkubatora — ili hatcheryja — koji se u SAD i Europi pojavljuju u sve većem broju. Prvi je bio Y Combinator, a slijedili su ga Tech Stars, YEurope! i Seedcamp; no lista tu ne staje već se kontinuirano širi, tako da razmišljam o tome da prestanem najavljivati pokretanje novih i otvorim posebnu rubriku linkova u sidebaru.

Osnovna svrha ovog teksta jest da si očistim desktop na kojem su se već polako nagomilali linkovi na nove inkubatore, te da skupim na jedno mjesto sve za koje trenutno znam. Prije svega, treba spomenuti da su u potragu za novim zanimljivim startupima počeli kretati i veliki igrači. Nakon snažnih venture fondova kao što su 3i i Index Ventures — a kojima je pronalaženje startupa ipak temeljni posao — svoje inkubatore su pokrenule i neke od legendi tehnoloških inovacija. Tako je čuveni Xeroxov Palo Alto Research Center — poznatiji kao PARC, a iz kojeg su proizašli temelji moderne informatike kao što su računalni miš, grafičko korisničko sučelje, Ethernet, objektno programiranje i laserski pisač — pokrenuo program Startup@PARC kroz koji će odabranim projektima i tvrtkama pružiti svoju zavidnu tehnološku i stručnu pomoć. Drugi primjer je Amazon, koji kroz program AWS Start-Up Challenge traži kvalitetna rješenja koji koriste njihovu AWS platformu.

Pored ovih ozbiljnih inicijativa, pojavljuju se i drugačiji načini traženja novog Googlea ili YouTubea. Iako sam u početku bio skeptičan prema projektu startup vikenda, izgleda da je inicijativa postigla određenu kritičnu masu i proširila se na brojne gradove (u SAD-u i Kanadi, a uskoro preskače i Atlantik), a pojavljuju se i konkretni rezultati. U smjeru reality programa ide inkubatorski projekt You Be the VC, čije će pobjednike odabrati posjetitelji sitea glasovanjem na temelju video prezentacija kandidata, dok je The Next Internet Millionaire punokrvni reality TV na temu Internet startupa. U ovom smjeru ide i naš konj za utrku, TV emisija Zmajevo gnijezdo (ustvari licenca izvorno japanske serije Dragon’s Den), iako ona nije usmjerena isključivo na Internet ili Web projekte, a osobno smatram da žiriju nedostaje ljudi s iskustvom u proizvodnim projektima.

Pored inkubatora, svjedoci smo i pojave raznih događanja koje pružaju priliku startupima da prezentiraju svoje projekte. Pored već tradicionalnog DEMO eventa (čija se europska verzija upravo danas održava u Münchenu), nedavno je veliku medijsku pažnju privukao i TechCrunch40. Uskoro je na rasporedu i European Tech Tour Web & Communities Summit sa sličnim ciljem, a naš pandan tome se može pronaći u natječaju Vidi e-novation award.

Popularity: 54% [?]

Iako je u zadnje vrijeme kod nekih ljudi popularno stavljati seksualne aluzije u naslove postova , ova riječ iz naslova nema nikakve veze s reproduktivnim funkcijama, već je nespretan pokušaj prijevoda engleske riječi “raise”, kojom se (između ostalog) opisuje aktivnost prikupljanja financijskih sredstava, recimo za Web startup.

Izgleda da su se zvijezde baš nekako poklopile posljednjih dana, tako da su se u virtualnom svijetu povele vrlo zanimljive teme vezane uz startupe, njihovo financiranje i razvoj općenito. U našoj regiji sve je započelo izvještajem Gorana Pilipovića s nedavno održane konferencije FOWA Expo u Londonu, a koja je u dva dijela objavljena na Biznisblogu. Mene je dio tog izvještaja potakao na razmišljanje o cijeni startupa kod nas, koje je rezultiralo člankom Cijena, a na koji je uslijedio niz komentara, što u samom članku a što okolo po Internetu, pa su svoje reakcije imali Goran, Vladimir, Sandra, DevProTalk forum, pa i ja sâm još jednom.

Otprilike u isto vrijeme, i s gotovo istim povodom, povela se slična rasprava na svjetskoj sceni. Ovaj put je povod bio nastup Paula Grahama na FOWA Expu, a čiji integralni tekst možete pročitati na njegovom siteu (i svakako preporučujem). Taj je tekst izazvao velik followup čak i ljudi koji nisu bili na konferenciju, no možda je najzanimljiviji onaj samog Paula, koji je opisao reakciju na njegovo predavanje i nadopunio ga vlastitom reakcijom na reakciju. Ryan Carson — glavni organizator FOWA Expa i osoba koja je skočila na Paulovo predavanje — dao je svoje viđenje cijele stvari, povlačeći opet cijeli niz komentara i odgovora. Ovo je dosta linkova, koje preporučam da pročitate kad ulovite malo vremena, ali ukratko radi se o tome da je Paul opisao svoje viđenje budućnosti startupa, uključujući i stav da na svijetu postoje određeni “startup hubovi”, odnosno gradovi i regije u kojima je lakše razviti startup nego drugdje (prije svega misleći na Silicijsku dolinu). Ryanova reakcija je bila da to nije točno, i da danas sve više startupa može nastati bez obzira na lokaciju, pa čak i bez obzira na vanjsku investiciju, bootstrapajući se do uspjeha.

A uglavnom nevezano za ove dvije diskusije, istovremeno se pojavio niz postova i članaka koji na neki način analiziraju trenutačnu situaciju na području investicija u startupe. Pa tako VentureBeat donosi analizu When seed funding is better than Series A (s kojim je zanimljivo usporediti godinu dana star Do you believe in angel investing?), dok Read/Write Web razmišlja o tome koji bi bio New VC Model For Small Scale Financing.

Da vam pojednostavim priču, sva ova silna diskusija svodi se na osnovno pitanje: kako financirati startup. Rasprava na DPT-u, iako puna nesporazuma i nedefiniranih pretpostavki, pokazala je da postoji svojevrstan jaz između zagovaratelja dva modela; i kad bolje razmislimo, iako sam svojedobno naveo nekoliko mogućnosti izvora financija, možemo vidjeti da se sve svodi na ta dva modela.

Da pojednostavimo stvari, nazovimo prvi model “investiranje”, a on podrazumijeva da neki investitor uloži određenu sumu novca koji se onda troši na razvoj, marketing i druge stvari sve dok jednog dana startup a) ne postane profitabilan, b) bude prodan nekom većem igraču ili c) propadne. Za drugi model ću upotrijebiti uobičajen engleski naziv “bootstrapping”, koji pak opisuje model u kojem tvrtka postaje profitabilna što je moguće ranije, financirajući dalji razvoj iz vlastitih prihoda.

Nekako sam stekao dojam da ova dva modela jako polariziraju ljude, pa s jedne strane imamo one sa stavom da se ništa ne može napraviti bez da se novac ima unaprijed, te one koji kažu kako novci neće pasti s neba nego ih prvo treba stvoriti. Naravno, u pravu su i jedni i drugi, ali mislim da bismo morali definirati neke temeljne postavke.

Kao prvo, nisu svi startupi jednaki. Postoji cijela paleta poslovnih modela i aplikacija na kojima se startupi mogu temeljiti, i svaka ima neke drugačije potrebe i mogućnosti. Ako se fokusiramo na Hrvatsku, možemo reći da se ovdašnji startupi dosad svode na svega nekoliko tipova:

1. Portali: Općeniti informativni sajtovi s vijestima i drugim člancima na neku određenu temu ili općenito. Njihov poslovni model se uglavnom svodi na oglašavanje, a rekao bih kako su u Hrvatskoj posebno popularni. Primjeri: Idesh!, Monitor, Net.hr, Index i još bezbroj drugih, većih i manjih.
2. Servisi: Jasno definirane aplikacije koje povremeno ili redovno koristi širok niz korisnika. Njihov poslovni model može biti vrlo širok: oglašavanje, pretplata, često veza s nekom offline djelatnošću, a često i nemaju poslovnog modela. Primjeri: Naslovnica, Skarabej, MojPosao, KupiProdaj, Tulumarka, Aboogy, Deskload itd.
3. Aplikacije: Često nazvan i SaaS, ovaj model predstavlja aplikacije koje rješavaju složene poslovne i privatne probleme. Ponekad je teško odrediti granicu između aplikacija i servisa, ali ja bih rekao da se servisi mogu koristiti casually, neredovito i prema potrebi, dok se aplikacije koriste redovito i s vrlo jasnom koristi. Poslovni model je ovdje obično prodaja licenci, ili pak mjesečna pretplata korisnicima, ovisno o načinu distribucije. Primjeri: activeCollab, Polar Help Desk, Trexmark itd.

Jasno, to podrazumijeva i da nisu svi modeli financiranja pogodni za sve startupe. Recimo portali i neke usluge su idealni kandidati za bootstrapping, jer imaju relativno male početne troškove i mogu relativno brzo početi donositi prihode. Aplikacije, s druge strane, obično zahtijevaju da budu razvijene do određene točke prije nego što se mogu početi komercijalno koristiti, što na neki način treba financirati. Odličan primjer je activeCollab — bilo je potrebno dvije godine razvoja prije nego je aplikacija dosegla razinu da može izaći na tržište. Te dvije godine nije bilo nikakvih konkretnih ulaganja, ali je Ilija sve radio u slobodno vrijeme, što je isto određen vid investicija.

Ovdje sad dolazimo do druge bitno postavke, a to je da svaki startup ima svoju cijenu, bez obzira na model kojim se financira i bez obzira na stvaran iznos kuna/eura/dolara/ngultruma koji će stvarno biti potrošen. To je cijena svih onih resursa koji trebaju biti aktivirani tijekom razvoja, bio to ljudski rad, razna oprema, hosting i druge usluge ili troškovi marketinga. U stvarnosti se mnogi od tih troškova mogu na ovaj ili onaj način uštedjeti — developeri će raditi bez naknade ili uz značajan popust, prijatelj će nam pokloniti hosting itd — ali ta cijena je uvijek prisutna. Iako to možda unaprijed tako ne izgleda, nedefiniranje svih elemenata može rezultirati velikim problemima kasnije, posebice ako se — u slučaju uspjeha — zaboravi na ljude koji su na ovaj ili onaj način pomogli. Zato je poželjno voditi računa o vrijednosti svih takvih “ušteda”; narod ne kaže bez razloga “čist račun, duga ljubav.”

Kad se cijela stvar pogleda s određenim odmakom, vidjet ćemo da svaki startup ima svoje investitore, bili oni institucionalni — venture fondovi, angeli itd — ili ne. Neki put ćemo investirati sami — npr. svoj rad dok razvijamo aplikaciju, ili ako s prijateljem dogovorimo da nam napravi dizajn dok ćemo mi njemu isprogramirati neki njegova sajt, ili ćemo prodati naslijeđeni stan i preći u podstanare, a novac od stana investirati u fondove i koristiti za financiranje svih onih usluga koje ne znamo realizirati sami — a neki put ćemo pronaći partnera ili vanjskog investitora koji će uložiti svoja sredstva.

Ovaj sad već predugi post završit ću rečenicom iz svježeg posta Business Pundita, koji opisuje The Irony of Raising Money For a Startup, a rečenica podjednako vrijedi za pronalaženje kako investitora tako i partnera:

I think it’s really like dating - finding someone who wants what you want is much better than trying to change someone who you like, but wants different things.

Popularity: 59% [?]

Moj jučerašnji članak, naslovljen Cijena (a da nisam ni skužio da sam već imao članak pod istim naslovom), potaknuo je iznenađujuće puno komentara; Goran Pilipović, čiji me tekst na Biznisblogu i inspirirao na članak, čak je napisao cijeli post na svom blogu kao komentar. I dok mi je drago bilo vidjeti toliko interesa za temu o kojoj sam pisao, shvatio sam da možda nisam najbolje izrazio namjeru tog posta, jer su komentari svojim najvećim dijelom sasvim promašili poantu.

Kao prvo, neki komentatori nisu najbolje proučili brojke koje navodim, pa da prvo razjasnim stvari iz te perspektive. Kaže Goran:

3 developera bi mesečno zarađivali 13833 Kn, što čini 34100 evra odnosno oko 1900 eur svakome svakog meseca ako nisam pogrešio sa kursom od 7,3 kune za 1 evro. […] 3 developera koji rade za 2000 evra mesečno jednostavno MORAJU da imaju daleko bolju produktivnost, odnosno 6 meseci za jedan projekat na kojem rade intenzivno takva trojica je predugačak rok, oni to moraju da urade za najviše 3 meseca.

Za developere (ustvari sam naveo da su samo dvojica klasični developer; ja si to ustvari zamišljam kao svojevrstan dream team Web developmenta: jedan klasični back-end developer, rockstar u recimo PHP-u, ASP.NET-u ili Pythonu; jedan vrhunski sistem administrator s određenim znanjem programiranja i skriptiranja, te jedan dizajner i općenito kreativac s relativno solidnim znanjem HTML-a i CSS-a) je predviđena netto plaća od 7.500 kn, odnosno nešto više od €1000. Prema kalkulatoru na MojPosao taj netto iznos predstavlja brutto (ustvari famozni brutto 2) trošak od 13.819,62 kn, dakle oko €1880. Drugim riječima, na jednog developera tvrtka mora državi platiti skoro još jednog.

A sad ono glavno: većina komentatora iznijela je stavove tipa “developeri mogu imati i vlastita računala pa trošak može biti nula”, “u stvarnosti radiš od kuće, na vlastitoj kanti, jedva osnuješ firmu i prijaviš se na minimalac” ili “prostor je nepotreban (bar u početnoj fazi), kompove ionako svi imaju, dedicated hosting i nije tako skup itd.” E, sad — nije da oni nisu u pravu, ali moja namjera nije bila da zbrajam novac koji će se zaista potrošiti; to nitko nikad neće moći, koliko god poznavao situaciju, osim post festum cijele priče. Ideja mog članka bilo je planiranje, a ono je je jedna prilično čudna zvjerka: primorava vas da sve znate dok još ne znate ništa.

Jedna od najvećih grešaka koju neki startup može napraviti jest da podcijeni troškove; Nemanjin komentar to zorno ilustrira. U tu je klopku vrlo lako upasti jer poduzetnici pretpostavljaju da je njihova sveta dužnost sve kojima govore o svom projektu — od prijatelja preko klijenata do investitora — oboriti s nogu fantastičnim očekivanjima. Pa se tako troškovi gledaju kroz najpogodnije slučajeve, prodaja se računa kineskom matematikom itd. No iako je na prvi pogled tako, ustvari je obratno: kod planiranja je poželjno ići na što realnije pretpostavke, pa čak i malo pesimistične, i to iz dva važna razloga:

1. Baš sam malo prije naišao na post u kojem KC citira čuvenu izjavu jednog pruskog generala:
   

   No battle plan survives contact with the enemy.

   Ova izjava želi ilustrirati da u nijednom planu nećemo moći predvidjeti sve varijable i parametre stvarne situacije, te je stoga bolje da si osiguramo odstupnicu tako da uvijek očekujemo nešto lošije od onog što bismo željeli: da je neprijatelj inteligentiji nego što želimo, da njegova vojska ima više ljudi ili da poslovni prostor košta više.

2. Negdje sam nedavno pročitao da su tri najmoćnije riječi koje možete izreći na sastanku s investitorima: “beating the estimates”. To znači da vam posao ide toliko dobro da su stvarne brojke bolje od onih koje ste iznijeli u poslovnom planu — dakle da su više ako je riječ o prodaji, a niže u slučaju troškova.

Dakle, kad planirate npr. Web startup, nemojte razmišljati gdje biste i kako srezali troškove — o tome ćete razmišljati kad do tih troškova zaista i dođe. Dok planirate, vi ne možete znati koliko će vas zaista koštati npr. developer (Imate partnera koji će raditi bez plaće? A što ako vas nakon dva tjedna napusti jer mu je Google ponudio posao?), ili kolika će biti cijena radnog prostora (Možete raditi kod kuće? A što ako nakon mjesec dana zaključite da doma niste produktivni i da vam treba izolirani prostor samo za rad). Stvari se razlikuju od slučaja do slučaja, a još se k tome konstantno mijenjaju, i stoga je najbolje biti što realniji u procjenama. To znači da trebate istražiti tržište i vidjeti koje su npr. prosječne plaće profila ljudi kakav vam treba, zatim koliko košta najam poslovnog prostora i tako dalje, te prema rezultatima tog istraživanja odrediti troškove.

Pritom također ne treba uzimati u obzir samo one resurse koje tog časa imate na raspolaganju, već treba popisati sve što je potrebno za taj projekt. Primjerice, dream team koji sam gore naveo predstavlja minimalnu kombinaciju potrebnu za pokretanje jednog Web projekta kojeg već neko vrijeme vrtim u glavi, a ne neki konkretni ljudi koje imam na umu.

A kad dođe vrijeme realizacije plana, onda je poželjno pronaći načine kako se može “beat the estimates”, odnosno potrošiti manje i biti efikasniji nego što se planiralo. Možda će neki od “realizatora” (to mi se čini kao prikladnija riječ od osnivači ili djelatnici, jer su moguće razne kombinacije) pristati raditi bez plaće, ili ćete moći koristiti privatna računala, ili ćete moći raditi od kuće. Na taj način će se možda i drastično reducirati gotovina potrebna za pokretanje startupa, no to ne znači da je njegova cijena išta manja. Naime, ako recimo netko radi bez plaće (npr. samo za udio u vlasništvu), netko svejedno mora platiti troškove njegovog stana, hrane itd; to možda on plaća iz svog džepa, ili to plaćaju njegovi roditelji, ali njegov doprinos nije pao s Marsa. Slično vrijedi i za rad od kuće, ili za rad na vlastitom računalu, ili pak ako netko radi na startupu uz posao u nekoj tvrtki, koristeći resurse te tvrtke.

U praksi, mnogi od tih troškova će se izgubiti u pukotinama sustava, no to ne znači da oni nisu prisutni. Zato njih treba biti uvijek svjestan, i veseliti se svaki put kad neki trošak uspijete izbjeći pametnom realizacijom. No treba biti oprezan i ne pretjerivati u tom “rezanju uglova”, jer se može dogoditi da na njega počnete trošiti previše vremena i energije koje biste inače posvetili realizaciji startupa. Nedavno je u Hrvoje Prpić, osnivač HGspota, u jednom intervjuu rekao izjavu koja savršeno oslikava opasnost od krivo usmjerenih prioriteta:

Kada sam nakon godinu dana shvatio da je bitnije posvetiti se povećanju prodaje, a ne traženju načina da se smanje troškovi i porez, tvrtka je počelo napredovati ogromnim koracima.

Popularity: 56% [?]

U drugom dijelu svog izvještaja s konferencije FOWA Expo, objavljenog danas na Biznisblogu, Goran Pilipović kaže:

Mislim da smo mi daleko, naročito kada se čuje priča “to i nije bio neki startup, više kao eksperiment jer je budžet bio tek nekoliko desetina hiljada dolara”… pa, ovaj… šta je onda startup? Budžet od desetak miliona? To je za velike igrače nikakva lova, a tu je možda šansa nas sa jeftinijim ulaznicama.

Ne znam kakva je situacija u Srbiji, ali ove rečenice su me zaintrigirale da probam napraviti kalkulaciju, koliko bi u Hrvatskoj koštao startup u njegovoj najranijoj fazi. Kao prvo trebalo je suziti mogućnosti definiranjem nekih pretpostavki, pa možemo zamisliti startup koji ima sljedeće osobine: projekt Web servis koji se temelji isključivo na softverskom rješenju, a rade ga tri partnera — recimo dva developera i jedan content man/designer — full-time tijekom šest mjeseci u malom unajmljenom prostoru. Osnovna pretpostavka je da će nakon tih šest mjeseci ekipa imati funkcionalni prototip s kojim mogu ili tražiti dalje investicije ili krenuti u komercijalni rad.

Naravno da se ove pretpostavke mogu varirati do besvijesti, te sam tako primjerice svjesno odabrao varijantu koja je skuplja ali efikasnija (unajmili su prostor umjesto da rade kod kuće), ali u ovom ću se postu fokusirati na ovu varijantu; ukoliko se vaša varijanta razlikuje, slobodno ju modificirajte.

Dakle, krenimo stavku po stavku:

1. Tri developera: Jedna od osnovnih pretpostavki jest da ekipa projekt radi puno radno vrijeme (i više), a ne uz studij ili neki drugi posao. Isto tako ću pretpostaviti da dobivaju neku prosječnu plaću u struci, te da su prijavljeni na puni iznos, sa svim beneficijama (zdravstveno i mirovinsko) kao i bilo koji drugi zaposlenik, te da nemaju djece i prijavljeni su u Zagrebu. Ovo je daleko od najpovoljnije varijante, dakle ovdje ima dosta mjesta za racionalizaciju. 249.000 kn
2. Unajmljeni prostor: Otprilike tridesetak kvadrata, izvan strogog centra, s osnovnom infrastrukturom (telefon, struja, WC) i namještajem (po stol i stolica za svakog). Nešto slično onome što je Borja našao za Plan B. 19.000 kn
3. Pristup Internetu: Pretpostavimo najčešću varijantu, a to je T-Comov MAXadsl, naravno s flat rateom i bandwidthom od 2 Mb. 1.600 kn
4. Računala: Kako smo rekli da je u pitanju strogo softversko rješenje, odnosno Web aplikacija, logično je da sva trojica naših poduzetnika imaju vlastito računalo (nekakav laptop srednje klase) a tu je i razvojni server (jače stolno računalo s Linuxom) te dodatna infrastruktura (routeri i druga mrežna oprema, hosting za vlastiti Web site itd). 35.000 kn

Ako nisam zaboravio ništa značajno, prema sadašnjim cijenama u Hrvatskoj i Zagrebu naš trojac bi za šestomjesečni inicijalni razvoj svog Web projekta trebao budžet od nekih 305.000 kn, što preračunato u glavnu valutu svjetske startup scene iznosi nekih $59.000 USD (odnosno oko 42.000 EUR), što odgovara “eksperimentalnom” budžetu kojeg spominje Goran (i još je uvijek manje od cifre koju za planirana tri mjeseca rada dobivaju pobjednici SeedCampa). Pritom možemo slobodno reći da u ovoj kalkulaciji ima još puno prostora za variranje, čime bi konačni budžet mogao biti daleko manji. No, čak i uz takvo žongliranje — može se raditi od kuće, momci mogu dobivati manje plaće i ne moraju biti prijavljeni itd. — ostaje činjenica da se sve te troškove na kraju netko mora platiti, čak i ako to nije odmah očito (ako radimo iz roditeljskog stana i ne isplaćujemo si plaću, roditelji nas financiraju; ako koristimo vlastito računalo, i njega smo platili; ako koristimo prijateljev hosting, njemu smo dužni…).

Ovdje ne mogu ne spomenuti i moj osobni trn u peti, a to je da najveći trošak predstavljaju plaće. I to ne zato što sam im dodijelio prevelike plaće, već zato što su davanja u našoj zemlji jednostavno enormna, a naročito ona za zdravstveno osiguranje (koje je kako dobro znamo na katastrofalno niskoj razini). U konkretnom primjeru, od navedenog budžeta naši momci tijekom tri mjeseca prime svega po 45.000 kn, odnosno 135.000 kn ukupno, dok državi ide čak 114.000 kn! Kad ne bi bilo tog davanja (što nije moguće niti to zagovaram — svaka država mora imati barem poreze — ali bi se moglo višestruko smanjiti), ukupan budžet iznosio bi svega oko 190.000 kn (36.700 USD, odnosno 26.000 EUR).

U svakom slučaju, inicijalni kapital potreban za razvoj prototipa i nije tako velik kako mnogi misle. Jasno, još uvijek ostaje pitanje kako do tog kapitala doći, ali to je već tema za drugi put; ovdje ću spomenuti samo da mnogi od nas taj kapital već imaju, samo toga nisu svjesni.

Popularity: 57% [?]