SoftWave

Iako je u zadnje vrijeme kod nekih ljudi popularno stavljati seksualne aluzije u naslove postova , ova riječ iz naslova nema nikakve veze s reproduktivnim funkcijama, već je nespretan pokušaj prijevoda engleske riječi “raise”, kojom se (između ostalog) opisuje aktivnost prikupljanja financijskih sredstava, recimo za Web startup.

Izgleda da su se zvijezde baš nekako poklopile posljednjih dana, tako da su se u virtualnom svijetu povele vrlo zanimljive teme vezane uz startupe, njihovo financiranje i razvoj općenito. U našoj regiji sve je započelo izvještajem Gorana Pilipovića s nedavno održane konferencije FOWA Expo u Londonu, a koja je u dva dijela objavljena na Biznisblogu. Mene je dio tog izvještaja potakao na razmišljanje o cijeni startupa kod nas, koje je rezultiralo člankom Cijena, a na koji je uslijedio niz komentara, što u samom članku a što okolo po Internetu, pa su svoje reakcije imali Goran, Vladimir, Sandra, DevProTalk forum, pa i ja sâm još jednom.

Otprilike u isto vrijeme, i s gotovo istim povodom, povela se slična rasprava na svjetskoj sceni. Ovaj put je povod bio nastup Paula Grahama na FOWA Expu, a čiji integralni tekst možete pročitati na njegovom siteu (i svakako preporučujem). Taj je tekst izazvao velik followup čak i ljudi koji nisu bili na konferenciju, no možda je najzanimljiviji onaj samog Paula, koji je opisao reakciju na njegovo predavanje i nadopunio ga vlastitom reakcijom na reakciju. Ryan Carson — glavni organizator FOWA Expa i osoba koja je skočila na Paulovo predavanje — dao je svoje viđenje cijele stvari, povlačeći opet cijeli niz komentara i odgovora. Ovo je dosta linkova, koje preporučam da pročitate kad ulovite malo vremena, ali ukratko radi se o tome da je Paul opisao svoje viđenje budućnosti startupa, uključujući i stav da na svijetu postoje određeni “startup hubovi”, odnosno gradovi i regije u kojima je lakše razviti startup nego drugdje (prije svega misleći na Silicijsku dolinu). Ryanova reakcija je bila da to nije točno, i da danas sve više startupa može nastati bez obzira na lokaciju, pa čak i bez obzira na vanjsku investiciju, bootstrapajući se do uspjeha.

A uglavnom nevezano za ove dvije diskusije, istovremeno se pojavio niz postova i članaka koji na neki način analiziraju trenutačnu situaciju na području investicija u startupe. Pa tako VentureBeat donosi analizu When seed funding is better than Series A (s kojim je zanimljivo usporediti godinu dana star Do you believe in angel investing?), dok Read/Write Web razmišlja o tome koji bi bio New VC Model For Small Scale Financing.

Da vam pojednostavim priču, sva ova silna diskusija svodi se na osnovno pitanje: kako financirati startup. Rasprava na DPT-u, iako puna nesporazuma i nedefiniranih pretpostavki, pokazala je da postoji svojevrstan jaz između zagovaratelja dva modela; i kad bolje razmislimo, iako sam svojedobno naveo nekoliko mogućnosti izvora financija, možemo vidjeti da se sve svodi na ta dva modela.

Da pojednostavimo stvari, nazovimo prvi model “investiranje”, a on podrazumijeva da neki investitor uloži određenu sumu novca koji se onda troši na razvoj, marketing i druge stvari sve dok jednog dana startup a) ne postane profitabilan, b) bude prodan nekom većem igraču ili c) propadne. Za drugi model ću upotrijebiti uobičajen engleski naziv “bootstrapping”, koji pak opisuje model u kojem tvrtka postaje profitabilna što je moguće ranije, financirajući dalji razvoj iz vlastitih prihoda.

Nekako sam stekao dojam da ova dva modela jako polariziraju ljude, pa s jedne strane imamo one sa stavom da se ništa ne može napraviti bez da se novac ima unaprijed, te one koji kažu kako novci neće pasti s neba nego ih prvo treba stvoriti. Naravno, u pravu su i jedni i drugi, ali mislim da bismo morali definirati neke temeljne postavke.

Kao prvo, nisu svi startupi jednaki. Postoji cijela paleta poslovnih modela i aplikacija na kojima se startupi mogu temeljiti, i svaka ima neke drugačije potrebe i mogućnosti. Ako se fokusiramo na Hrvatsku, možemo reći da se ovdašnji startupi dosad svode na svega nekoliko tipova:

1. Portali: Općeniti informativni sajtovi s vijestima i drugim člancima na neku određenu temu ili općenito. Njihov poslovni model se uglavnom svodi na oglašavanje, a rekao bih kako su u Hrvatskoj posebno popularni. Primjeri: Idesh!, Monitor, Net.hr, Index i još bezbroj drugih, većih i manjih.
2. Servisi: Jasno definirane aplikacije koje povremeno ili redovno koristi širok niz korisnika. Njihov poslovni model može biti vrlo širok: oglašavanje, pretplata, često veza s nekom offline djelatnošću, a često i nemaju poslovnog modela. Primjeri: Naslovnica, Skarabej, MojPosao, KupiProdaj, Tulumarka, Aboogy, Deskload itd.
3. Aplikacije: Često nazvan i SaaS, ovaj model predstavlja aplikacije koje rješavaju složene poslovne i privatne probleme. Ponekad je teško odrediti granicu između aplikacija i servisa, ali ja bih rekao da se servisi mogu koristiti casually, neredovito i prema potrebi, dok se aplikacije koriste redovito i s vrlo jasnom koristi. Poslovni model je ovdje obično prodaja licenci, ili pak mjesečna pretplata korisnicima, ovisno o načinu distribucije. Primjeri: activeCollab, Polar Help Desk, Trexmark itd.

Jasno, to podrazumijeva i da nisu svi modeli financiranja pogodni za sve startupe. Recimo portali i neke usluge su idealni kandidati za bootstrapping, jer imaju relativno male početne troškove i mogu relativno brzo početi donositi prihode. Aplikacije, s druge strane, obično zahtijevaju da budu razvijene do određene točke prije nego što se mogu početi komercijalno koristiti, što na neki način treba financirati. Odličan primjer je activeCollab — bilo je potrebno dvije godine razvoja prije nego je aplikacija dosegla razinu da može izaći na tržište. Te dvije godine nije bilo nikakvih konkretnih ulaganja, ali je Ilija sve radio u slobodno vrijeme, što je isto određen vid investicija.

Ovdje sad dolazimo do druge bitno postavke, a to je da svaki startup ima svoju cijenu, bez obzira na model kojim se financira i bez obzira na stvaran iznos kuna/eura/dolara/ngultruma koji će stvarno biti potrošen. To je cijena svih onih resursa koji trebaju biti aktivirani tijekom razvoja, bio to ljudski rad, razna oprema, hosting i druge usluge ili troškovi marketinga. U stvarnosti se mnogi od tih troškova mogu na ovaj ili onaj način uštedjeti — developeri će raditi bez naknade ili uz značajan popust, prijatelj će nam pokloniti hosting itd — ali ta cijena je uvijek prisutna. Iako to možda unaprijed tako ne izgleda, nedefiniranje svih elemenata može rezultirati velikim problemima kasnije, posebice ako se — u slučaju uspjeha — zaboravi na ljude koji su na ovaj ili onaj način pomogli. Zato je poželjno voditi računa o vrijednosti svih takvih “ušteda”; narod ne kaže bez razloga “čist račun, duga ljubav.”

Kad se cijela stvar pogleda s određenim odmakom, vidjet ćemo da svaki startup ima svoje investitore, bili oni institucionalni — venture fondovi, angeli itd — ili ne. Neki put ćemo investirati sami — npr. svoj rad dok razvijamo aplikaciju, ili ako s prijateljem dogovorimo da nam napravi dizajn dok ćemo mi njemu isprogramirati neki njegova sajt, ili ćemo prodati naslijeđeni stan i preći u podstanare, a novac od stana investirati u fondove i koristiti za financiranje svih onih usluga koje ne znamo realizirati sami — a neki put ćemo pronaći partnera ili vanjskog investitora koji će uložiti svoja sredstva.

Ovaj sad već predugi post završit ću rečenicom iz svježeg posta Business Pundita, koji opisuje The Irony of Raising Money For a Startup, a rečenica podjednako vrijedi za pronalaženje kako investitora tako i partnera:

I think it’s really like dating - finding someone who wants what you want is much better than trying to change someone who you like, but wants different things.

Popularity: 59% [?]