Magla svuda, magla oko nas
U komentaru na Sinišin post kojeg sam već spominjao, magla je upitao sljedeće:
Evo, pratim i vidim svi se raspisali o startupima i svaka cast.
Ja imam jedno mozda banalono pitanje ili temu za post. Naime, ako se netko odluci investirati u neki startup, koji su uobicajeni modeli, tj kako se toj osobi vraca njezin novac? Udio u valsnistvu tvrtke? Fixni postotak od profita? Zakonske regulative?
Njegov nick se savršeno uklapa u moj dojam da mnogo ljudi ima u najmanju ruku vrlo maglovit pojam o odgovorima na ta pitanja, pa da (kad me je Siniša već prozvao) ubacim par informacija o tim temama.
Prije svega, moramo definirati što znači investirati. Modela investicija ima bezbroj, ali svi se načelno mogu svesti na dva, ovisno o tome da li poduzetnik kupuje ili prodaje.
U prvom modelu, poduzetnik kupuje — najčešće novac, kojim onda može kupiti sve ostalo što mu treba: ljude, vrijeme, opremu itd. Najpoznatiji način kupovanja novca je zajam, a cijena tog novca se zove kamata. Koliko god kamatni račun djelovao (i često jest) kompliciran, u osnovi se svaki zajam svodi na odnos “ja ti prodam 100 kuna sad za 120 kuna sutra”. Modelom zajma investitor za uzvrat od poduzetnika ne dobiva ništa osim novca — jednako kao kad kupujete kruh ili novine. Udio u profitu tvrtke je također jedan oblik zajma, jer investitoru ne ostaje nikakva trajna vrijednost, ali ne postoji ni definirana cijena novca.
Drugi model je kad poduzetnik prodaje, a jedino što može prodati jest njegov poduhvat, odnosno tvrtka. U praksi se to prevodi u prodaju udjela u tvrtki kao uzvrat za ulaganje određene količine novca. Treba naglasiti da postoje dvije osnovne vrste prodaje, a to su dokapitalizacija — kod koje investicija ulazi u tvrtku i postaje njezino vlasništvo, te se može koristiti za financiranje temeljne djelatnosti — te akvizicija, kad kupac isplaćuje vrijednost udjela izravno prethodnom vlasniku; u ovom slučaju isplaćeni novac ide izravno vlasniku, koji s njime raspolaže kako ga je volja, i ništa ne ulazi u tvrtku.
E, sad, kako pita magla: koji su uobičajeni modeli? Odmah ću reći da je udio u profitu jedan besmislen koncept o kojem se fantazira u našem društvu naviklom na dugotrajne tvrtke koje stvaraju veliki profit. U praksi, tvrtka ne mora uopće imati profita da bi bila uspješna; dapače, mnoge najveće firme troše lijevo i desno kako bi smanjile profit i time poreznu obvezu. Također, veliko je pitanje o čijem profitu je tu riječ — zamislite scenarij u kojem ja osnujem firmu A d.o.o., u koju vi investirate s namjerom da ubirete 50% od profita; i ja pod tom firmom razvijem uspješan brand XY, kojeg kad bi firma trebala postati profitabilna prodam također svojoj firmi B d.o.o. za jednu kunu, i sav profit ubire firma B d.o.o. s kojom vi nemate apsolutno nikakav odnos. Vi nemate nikakvog utjecaja na moju odluku, jer sam ja vlasnik obje firme, a vi samo imate ugovorno pravo, koje se može ali i ne mora realizirati.
Kako se onda osigurava i utjecaj i zarada. Jednostavno — udjelom u vlasništvu. Kao što rekoh gore, model dokapitalizacije s jedne strane unosi svježi kapital u tvrtku, čime ona može stvarati novu vrijednost, a s druge strane investitoru osigurava udio u vlasništvu tvrtke i time utjecaj na njene poslovne odluke.
Ali na koji način se investitoru to ulaganje vraća? Tu je sad stvar već malo kompleksnija, jer se to razlikuje od investitora do investitora, ali postoji nekoliko mehanizama na koje investitori računaju. Treba imati na umu da mnogi od tih mehanizama kod nas u praksi ne postoje ili ih do sada nije bilo, ali postoje razni načini kako ih i hrvatski projekti mogu realizirati.
Ukratko, stvari se opet svode na dva modela, koji se na tržištima kapitala nazivaju IPO i buy-out. Kratica IPO znači “initial public offering”, a predstavlja situaciju u kojoj tvrtka nudi svoje dionice javnosti, odnosno izlazi na tržište. Kod nas se često dionička burza gleda samo kao mjesto na kojem vlasnici udjela njima trguju međusobno, no ona ima jednu značajnu prednost za tvrtke koje na njoj kotiraju, za razliku od tvrtki kojih tamo nema: izdavanjem novih dionica (a postoji bezbroj tipova dionica, s raznoraznim pogodnostima) tvrtka može doći do potrebnog kapitala, posebice ako dobro kotira na burzi, čime ne ovisi o individualnim investitorima i bankovnim kreditima. U suštini, tvrtka koja je na burzi postaje veliki, kompleksan sustav nad kojim ne postoji centralizirana kontrola pored same uprave, te tako ona de facto postaje samostalni entitet — barem dok se ne pojavi još veća riba i burzovnim igrama ne preuzme kontrolu nad njom.
Prije nekoliko godina, za vrijeme legendarnoga dotcom mjehura od sapunice, mnogi Internet startupi težili su IPO-u, razvijajući se enormno brzo pogonjeni venture kapitalom koji je u njih ubacivan lopatama. Međutim vrlo je malo igrača došlo do toga, a i mnogi koji su u tome uspjeli ubrzo su krahirali — ostali su samo smireni trkači na duge staze poput Yahoo!-a, Amazona ili eBaya. Novi polet u investicijama Internet startupima, kojemu smo svjedoci posljednjih mjeseci, nije nastao zahvaljujući očekivanju superuspješnog IPO-a, već zbog dokazane mogućnosti da će svoju investiciju uspješno vratiti kroz ploonosan buy-out.
Buy-out je u suštini isto što i gore opisana akvizicija — udio ili cijela tvrtka se prodaje nekom drugom entitetu za određenu sumu novca. U posljednje su vrijeme medijski eksponirane akvizicije Internet tvrtki, npr. kad je eBay kupio Skype za 3,4 milijardi eura, ili kad je Google plation 1.65 milijardi USD za YouTube, no to nije ništa novo — Stan ima lijepu listu svih akvizicija Googlea i Yahoo!-a, na kojoj ne samo da ima i dealova prema kojima su gore navedeni kikiriki (npr. Yahoo!-ova akvizicija Broadcasta za 5,1 milijardu USD!), već će vam se sigurno zavrtjeti u glavi i ako samo zbrajate poznate iznose.
Investitori koji su spremni riskirati i poduprijeti neki projekt na njegovom samom početku, a to su prije svega angel investitori i VC fondovi, uglavnom ciljaju na ta dva modela kao tzv. “exit clause” svojih investicija. IPO nije mala stvar, i da bi do njega došlo moraju se ispuniti brojni uvjeti — tvrtka koja želi prvi puta izbaciti svoje dionice na burzu mora podnijeti formalni zahtjev, nakon čega burza obavlja detaljnu analizu njenog poslovanja, a nerijetko tvrtke i povlače svoje zahtjeve, kao što je nedavno učinio GoDaddy. Zbog toga je buy-out realnija opcija, posebice u području Web aplikacija gdje su troškovi ulaska na tržište vrlo niski, a potencijalna zarada izuzetno visoka.
Nadam se da je ovaj poduži post razbistrio sliku magli, ali i svima drugima koje ova tema zanima. Ako sam što izostavio, slobodno pitajte u komentarima ili na mail.
Popularity: 100% [?]
Sjajan post, nisam nista drugo niti ocekivao.
Samo da imamo nekoga tko moze i zna napisati nesto o kompletnom pokretanju startupa u nas, mnogi projekti su uglavnom ni na nebu ni na zemlji sa financijskog aspekta.
Recimo, kako sudjelovati u vlasnistvu, primjerice, dvanula.com-a? Prije nego sam postavio ovo pitanje bolje da sam Borji puknio mail pa da ne blebecem bezveze, no ako se radi samo o aplikaciji koja se eto vrti na nekom tamo serveru i koju je odradio honorarno neki developer i u biti su samo domena i kod vlasnistvo Borje, na koji nacin postici sve uvjete da se takav jedan proizvod/posao “legalizira” te da u njemu mogu ucestvovati potencijalni investitori?
Naglasavam, dvanula.com sam uzeo samo za primjer jer smatram da ce i Borja koju reci o ovome.
Dali je potrebno osnovati dd., dali je dovoljan samo obrt za pocetak? Kako sa legalnog aspekta odraditi sve kako treba da niti vlasnik niti investitor ne izvuku deblji kraj?
OK, komentar je premalen za tocno definirano pitanje, ali mislim da kuzis sto sam mislio.
Pozdrav!
ljudi smo dogovoriti ćemo se
ako te zanima, pošalji mail, ovisi o sto stvari…
E moj Siniša, ti si izgleda čvrsto zakvačio udicu za moj jezik, pa me sad svako malo povlačiš za njega.
Ovo što si načeo je tema za poseban post; opcija ima podosta, no ukratko ću reći samo da je Borja to dosta lijepo sažeo: “ljudi smo, dogovorit ćemo se”.
Berislave odlican post (!), veoma dobro si sve pojasnio, jedan od boljih tekstova otkad pratim tvoj blog.
Pa Berislave zakacio sam kad znam da ces isporuciti kad tad
PS:
jos pisem ono cudo od papirica, znas kako to kod mene ide, valjda sam najlijeniji bloger od svih sto se papira tice
Mislio sam na nase super-sikret odrediste postati, no prvo cu cuti tvoje misljenje pa mozda zarolamo brainstorm tamo …
Mene zanima jedna stvar…buduci da na ovom i slicnim blogovima vidim da autori dijele savjete o svem i svacem, zanima me sto tebe Berislave cini strucnjakom za npr. temu startupa? Da li ti imas iza sebe barem jedan uspjesan i profitabilan projekt da sa nekim konkretnim primjerima iz prakse argumentiras to o cemu pises? Volio bih zaista vidjeti vise originalnih autorskih tekstova gdje se promisljaju okolnosti u kojima mi radimo, a manje kopi-pejst clanaka od Guya Kawasakija i ekipe…
Mario, hvala na pitanju, no mislim da si ga malo krivo postavio. “Stručnjakom” me ne čini ništa, niti se takvim smatram — uvjeren sam da i kod nas ima mnogih koji znaju više od mene, kako u teoriji tako i u praksi. A još manje mislim da moje — ili bilo čije, kad smo kod toga — savjete treba slijediti bez ikakvog pogovora.
Ne, iza sebe nemam nijedan uspješan i profitabilan projekt, ako ne računaš moj mali outsourcing biznis razvoja Web siteova i aplikacija za naručitelje, koji mi trenutačno donosi dovoljne prihode za platiti račune i nahraniti obitelj. Ali zato iza sebe imam niz projekata koji iz različitih razloga nisu uspjeli, i upravo ti projekti su mi donijeli najviše znanja i iskustva. Kao i Mračni, ja se ne zadovoljavam površnim znanjem o onome što radim, već kad me nešto zanima u to se udubim i naučim sve što mi je potrebno, i još pride. Tako sam kroz otprilike dvadesetak godina različitih poslova i aktivnosti naučio jako puno toga o jako puno toga, i to znanje sad dijelim, kako na ovom blogu tako i na druge načine.
Ako očekuješ da ćeš od nekoga — koliko god taj netko bio “kvalificiran” — saznati konkretne upute kako uspjeti, vjeruj mi da ćeš se jako razočarati. Sve što možeš dobiti su informacije o tome kakvo nešto jest ili kakvo je bilo u određenim uvjetima, a na tebi je da se prilagodiš i upotrijebiš od svega ono što odgovara tvojoj situaciji.
Ovo je zanimljiv komentar, jer to upravo ja i pišem. Točnije, ne pišem baš o onome “kako mi radimo”, već o onome što je realno moguće. Ako uzmemo ovaj tekst na koji si poslao komentar, zar misliš da kod nas nema dokapitalizacija i akvizicija? Ili možda misliš da se to ne može dogoditi maloj firmi od par zaposlenih? Ili da kod nas ne dolaze venture fondovi? Sve to postoji kod nas, samo nije baš poznato širem krugu, pogotovo Web developerima — a moj cilj (odnosno jedan od ciljeva) je proširiti te informacije.
Niko ne pita koliko Guy Kawasaki uspjesnih startupa ima iza sebe
Iako je Mario mozda malo “nespretnim” tonom nastupio, postavio je zapravo zanimljiva pitanja.
Guy Kawasaki, kojeg ja osobno veoma cjenim, funkcionira i radi u totalno drugacijem kontekstu od naseg, i promatrati njegov uspjeh izvan tog konteksta je besmisleno.
Iako se od stranih kolega bez sumnje moze jako puno nauciti, tek uvazavanjem okolnosti u kojima mi radimo i zivimo se moze stvoriti cjelovita slika naseg “konteksta”, i koraka koji su potrebni za uspjeh u tom “kontekstu”.
Pretjerano oslanjanje na metode koje funkcioniraju vani je sigurno i jedan od razloga zbog kojeg je otkazan i Startup show.Marko je to izvrsno opisao u jednom od svojih postova.
Dobra stvar koja je proizasla iz toga je da je konacno na vidjelo izaslo koliko vecina ljudi zapravo malo znaju o ovoj tematici, vecinom su to dijelici informacija, medutim rijetko tko zaista ima cjelovitu sliku o tome sto je sve potrebno napraviti prije nego se izadje pred potencijalne investitore.
Osobno mislim da bi jedna diskusija otvorenog tipa, svojevrsni okrugli stol,gdje bi se svi zainteresirani “start-up poduzetnici” okupili i zaista iskreno porazgovarali o tome sto ih muci, bio jedan veliki korak naprijed, da bi u konacnici imali vise kvalitenih i profitabilnih projekata.
Vice, apsolutno se slažem, naši uvjeti nisu jednaki onima u kojima posluje Guy Kawasaki. No jedna od prednosti koje Web pruža startupima je upravo mogućnost da sami odrede pravila pod kojima posluju.
Kod nas je često slučaj da netko kreće u business i istovremeno pokušava biti i tehnički stručnjak, i manager, i vlasnik, a time cijela firma zajedno s njim postaje shizofrenična. Zbog takve situacije poduzetnici jako puno vremena i energije gube na “preživljavanje” u uvjetima poslovanja umjesto da se bave svojim poslom.
Upravo zato je moj cilj da se ljudi educiraju o tome, što kroz ovaj blog a što mojim izravnim uslugama. Konkretno, svatko (iz Hrvatske ili ostatka regije, svejedno) tko ima potencijalno zanimljiv projekt može mi se javiti da malo popričamo o tome. A što se tiče okupljanja, radi se na jednom projektu kojeg ćemo objaviti u idućih mjesec dana, a koji uključuje upravo nešto ovakvo kako si spomenuo.
Upravo se javljam u svezi startanja novog startupa u Hrvatskoj.Radi se o web servisu koji nece djelovati na podrucju Hrvatske nego na podrucju cijelog svijeta. Malo veci zalogaj?
Ulaganja su za pocetak provedena iz mojih vlastitih sredstava a inace se bavim web dizajnom i internet programiranjem,medutim taj sam posao prepustio 80% drugim osobama da ga odrade, s time da ce moj dio posla biti konstantno odrzavanje web servisa s time da ce web servis imati tri faze odrastanja koje sam ja predvidio.Takoder se slazem sa izjavom da kod nas u Hrvatskoj svatko hoce biti sve u firmi i da se u tom pogledu trosi nepotrebna energija i nista se ne izvrsava kako treba.