SoftWave

(Edit: Poslovnu basnu o kokoši i prasetu izdvojio sam u zaseban post.)

Vuk je u nedavnom postu citirao frazu Alexandera Kjerulfa, koja mi se toliko dopala da sam ju u prevedenom izdanju postavio kao novi slogan ovog bloga. Original možete vidjeti kod Vuka, ali je dovoljno dobar da ga ponovim:

Vision without execution is hallucination.

Ova kratka i jednostavna rečenica savršeno oslikava realnost svih poduhvata, poslovnih ili ne, te zorno prikazuje zašto sama poslovna ideja, koliko god djelovala snažno i puna potencijala, nema nikakvu vlastitu vrijednost dok nije realizirana.

U istom postu, Vuk se suzdržava od javnog “haluciniranja” svojih poslovnih ideja, te spominje svoj planinar, odnosno popis planova i ideja. Sličan popis, odnosno folder s idejama, već su u više navrata spomenuli i neki drugi domaći autori koje pratim, a naravno i sam imam popis nekih ideja o kojima razmišljam. Neke od njih su razrađene u više detalja, neke u manje, no i dalje se kod velike većine nisam pomakao s nulte točke prema konkretnoj realizaciji. Dakle, haluciniram.

Ipak, treba učiniti razliku između poslovne ideje i onoga što Kjerulf naziva “vizijom”. Pojednostavljeno do srži, vizij možemo definirati kao poslovnu ideju koju bismo rado sami realizirali. Npr. moja omiljene poslovne ideje su drive-in 24/7 kiosk, ili pak lanac praonica automobila na parkiralištima velikih robnih kuća (što mi je palo na pamet davno prije nego sam to vidio kod Peveca), ali realne šanse da ih osobno ostvarim ravne su nuli. S druge strane, za svaku ideju koja je na neki način vezana uz softver i/ili Internet postoji određena mogućnost da joj se posvetim i poradim na njenoj realizaciji, možda samostalno, a možda uz odgovarajuće partnere. Stoga nemam nikakvog problema objaviti ideje poput ovih gore, no ideje ove druge vrste — kao i Vuk, Mračni i drugi — ljubomorno čuvam za sebe.

No upravo je to ono haluciniranje o kojem Kjerulf govori. Naime, osnovna stvar koje me sprečava da se posvetim realizaciji tih ideja (osim kroničnog nedostatka vremena zbog pretrpanog poslovnog rasporeda, obiteljskih obaveza i potreba, selidbe u tijeku… ali digresiram) jest nedostatak konkretnih informacija o tome ima li neka ideja uopće smisla, postoji li tžište i konkurencija itd. Kao primjer, prije nekog vremena mi je pala na pamet ideja sajta na kojem bi se moglo postavljati linkove na sajtove kako bi drugi posjetitelji davali svoje komentare i ocjene. Dakle jednostavna kombinacija uobičajenih upita na hr.comp.programiranje.www i crowdsourcinga u Web 2.0 stilu. Ideja mi se toliko dopala da sam čak nabavio i odgovarajuću domenu, no ubrzo sam se ohladio ideje i zaključio da vjerojatno takvih sajtova ima na tone, te da ne bi vrijedilo truda da to samostalno razvijem.

E, sad je pitanje: jesam li pogriješio? Mislim, očito je da jesam, ali ne znam je li to bilo na početku (dok sam halucinirao) ili na kraju (kad sam odustao). Problem je bio u tome što nisam imao gdje i s kim provjeriti ovu ideju; da sam mogao dobiti nečije mišljenje o tome, možda neka iskustva i vlastite ideje drugih, ishod bi možda bio drugačiji — možda bih se posvetio realizaciji te ideje, a možda bih samo ranije odustao.

To je upravo onaj najveći problem s poslovnim idejama — ne možemo znati isplati li se oko njih potruditi ako ne uložimo malo truda. Idealno rješenje je napraviti poslovni plan — nasuprot uvriježenom mišljenju, primarna svrha poslovnog plana jest da poduzetnik stekne sliku o tome je li neku poduhvat isplativ ili nije; pronalaženje investitora dolazi tek kasnije. No pisanje poslovnog plana zahtijeva dosta truda oko istraživanja tržišta, upoznavanja konkurencije itd (o ovome bi se mogla napisati čitava serija postova) — a sav taj trud može lako pasti u vodu pokaže li se ideja nedovoljno isplativom. I zato je lakše nastaviti halucinirati.

Ovo sve pišem zbog toga što u zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam o jednoj takvoj ideji. Cijela priča je vrlo slična prethodnoj — opet se radi o jednom webdvanulalikom projektu, i opet imam cool domenu, i opet je potrebno napraviti odgovarajuću aplikaciju, i opet nisam siguran trebam li to podijeliti s nekim ili čuvati za sebe. Ako čuvam za sebe, smanjujem si cijenu neuspjeha (drugim riječima, neću morati hodati gradom sa škarniclom na glavi ako stvar propadne), ali se i lišavam mogućnosti da od nekog dobijem korisno mišljenje, pa čak i da pronađem kvalitetnog partnera.

Popularity: 43% [?]