O startupima
U zadnje vrijeme svi su se nekako raspisali o startupima u Hrvatskoj — Mračni, Siniša, Futuria, Vuk, Borja — pa da malo i ja dam svog obola toj temi, obzirom da je već najmanje godinu dana intenzivno proučavam.
Dakle, prije svega, većina spomenutih blog postova o startupovima polazi od pretpostavke koju je Siniša uobličio ovako: “Jedan zgodan esej bi mogao složiti Mrak o tome zašto kod nas startupi ne uspijevaju ili ne mogu još uspjeti ili na koji način bi mogli (pazi ti rečenice!).” Međutim, ta pretpostavka je kriva: u Hrvatskoj ima startupa, i oni uspijevaju — jedino su mehanizmi tog uspjeha nešto drugačiji nego u bijelom svijetu.
Koji su, dakle, ti domaći startupi? Površnom analizom došao sam do zaključka da ih se može svrstati u tri grupe.
Prije svega, ono što domaće startupe (u onom smislu u kojem mi pričamo, znači na području softvera/Interneta/IT-a općenito) izdvaja od svjetskih jest to da se u većini slučajeva one opredjeljuju za prodaju usluga, umjesto razvoja vlastitog proizvoda što je vani uobičajeno. Tako moju prvu grupu čine takve tvrtke, a prije svega razni studiji za Web design i development, kakvih svake godine nikne sigurno par desetaka. Zanimljiva je činjenica da većina njih i razvije vlastiti softver — uglavnom nekakav CMS, u raznim varijacijama na temu — no klijentima ne nude taj softver kao proizvod, već implementaciju Web sitea kao uslugu.
Nedavno sam razgovarao s dvoje vlasnika jedne takve tvrtke, koji su je pokrenuli frustrirano otišavši iz jedne takve druge tvrtke, i malo pomalo izgradili relativno uspješan biznis koji im prihodi dovoljno da mogu platiti najam nevelikog, ali ugodnog poslovnog prostora u širem centru Zagreba, te plaćati — pored sebe — još troje stalnih ljudi i nekoliko povremenih. Iz tog razgovora iskristaliziralo se nekoliko zanimljivih činjenica i zaključaka:
1. Oni su, kao i 99% sličnih poduzetnika, pokrenuli svoj biznis kao obrt, a ne kao d.o.o. Ta činjenica najviše govori o besmislenim pravilima koja otežavaju osnivanje i vođenje poduzeća, kao i o besmislu kategorije obrta kad se u nju mogu utrpati i djelatnosti koje s “klasičnim” značenjem tog pojma nemaju nikakve veze. (Naravno, dobra stvar je da se ta dva besmisla pobijaju; ukidanje mogućnosti da se ne-obrtnička djelatnost otvori kao obrt mnogima bi zatvorila vrata biznisa.)
2. Kompletan napredak njihovog posla financiran je isključivo iz njihovih vlastitih prihoda. To se standardno naziva “bootstrapping” i često se zanemaruje kao način pokretanja biznisa; o tome više riječi malo niže.
3. I oni su, dakle, svoj startup temeljili na uslugama. Od njih sam čuo zanimljivu činjenicu da jedna druga domaća tvrtka, u potpuno istoj djelatnosti — dakle pružanje usluga izrade Web siteova i aplikacija — svojim djelatnicima uz (lošu) plaću daju i nekakav postotak vlasništva u firmi. Moram priznati da sam ostao totalno šokiran tom činjenicom, odnosno točnije činjenicom da bi itko prihvatio takav dil, ali onda sam se sjetio da je razina educiranosti prosječnog stanovnika Hrvatske o temeljnim pravilima suvremenog tržištaravna nuli. Naime, riječ je o maloj firmi, koja nikad pa ni tad neće izaći na tržište kapitala, a kako nema vlastitog proizvoda vrijednog spomena (podsjećam, žive od pružanja usluga) niti značajno dominira tržištem (čak i da dominira, riječ je o tržištu koje nikom nije zanimljivo) nema šanse da bi je itko želio kupiti. Osnovni interes svakog investitora — a djelatnik koji prima udio u vlasništvu umjesto (dijela) plaće to jest — je da zna koji su realni mehanizmi izlaska i kapitalizacije investicije; a u ovom slučaju tih mehanizama nema ni u tragovima.
Druge dvije grupe domaćih startupa možete naći ako bacite pogled na trenutačno nažalost zanemaren cromotion.net. Jednu od te dvije grupe čine tvrtke koje su s vremenom uspjele razviti određene aplikacije i plasirati ih na svjetska tržišta, uz vrlo malo ili nimalo oslonca na domaćem tržištu. U velikoj mjeri one su pratile put sličan onome kakav je uobičajen na zapadu; no ipak, to su redom uspješni primjeri — pitanje je koliko je takvih neuspjeha, čiji pokretači nisu nikad pokušali ništa slično upravo zbog nedostatka tolerancije na neuspjeh o kojem piše Vuk.
Ako predstavnici ove druge grupe čine nekakav vrhunac startup ljestvice, onda treću grupu čine oni koji se nalaze na njenom suprotnom kraju; to su oni koji i nisu startani u pravom smislu te riječi, već su određeni autori ponudili vlatite programe na svjetskom — odnosno Internetskom — tržištu potpuno samostalno, bez formalne organizacijeu tvrtku, a da o cjelovitom timu i ne govorimo.
Amerikanci su za takve hm, “tvrtke” ili kako da ih nazovem, smislili jedan praktičan naziv: micro ISV, često pisan kao μISV ili uISV. Pojam ISV, odnosno Independent Software Vendor, dolazi iz terminologije velikih korporacija koje proizvode platforme, a označava tvrtke koje razvijaju neki proizvod na njihovim platformama — ali pritom nisu nekim ugovorom ili nečim drugim ograničeni isključivo na tu platformu, već odabir ovisi o poslovnoj politici; otud ovo “independent”. Pojam micro ISV označava takvu tvrtku koja u pravilu nema pravi razvojni tim, već svega jednog ili dva programera, koji u pravilu istovremeno obavljaju i sve ostale poslove u firmi. Pojam je skovao programer/poduzetnik/bloger Eric Sink, a popularizirao ga je Bob Walsh, autor knjige Micro-ISV: From Vision to Reality.
No, ono što je specifično za micro ISV-ove koji se pojavljuju na Cromotionu jest da su oni svojim autorima tek usputni projekti, koje su stvorili iz nekog vlastitog poriva i tek ga usput odlučili komercijalizirati. Svi ti autori zadržali su svoja redovna radna mjesta, a na prihod od vlastitih projekata računaju tek onako, usput, kao dobrodošao džeparac i nadopunu kućnom budžetu.
U bijelom svijetu — čitaj u SAD-u — ovakav oblik poslovanja nije nimalo rijedak; u suštini se svodi na ono što smo nekad voljeli zvati shareware. Autori komercijaliziraju svoj proizvod bez napuštanja redovnog posla, no tu sličnosti prestaju; čim se vlastiti projekt polaže uspješnim, oni ostavljaju posao i maksimalno se posvećuju tom projektu. Bob Walsh je pokrenuo site MyMicroISV posvećen toj tematici, i tamo se mogu pročitati brojna takva iskustva; moj omiljeni primjer je Ian Landsman.
Takav model razvoja tvrtke naziva se bootstrapping, a zahvaljujući sretnom spletu okolnosti možete pročitati kratak tekst Dharmesha Shaha — čiji blog općenito preporučam svakome tko želi pokrenuti softverski biznis — na tu temu.
Međutim, u našim uvjetima ne samo da ne znam za slučaj projekta koji se bootstrapao do uspješne tvrtke, već autori ni ne pokušavaju izaći iz te faze i razviti uspješan biznis. Razloga za to ima više, a to su već spominjani strah od neuspjeha, strah od gubitka sigurnosti (i društvenog prihvaćanja) davanjem otkaza, nepovjerenje u vlastite poslovne sposobnosti, nepovjerenje u pravne i druge državne mehanizme itd.
No, mislim da je osnovni problem, iz kojeg svi ovi strahovi i nepovjerenja proizlaze, nedostatak znanja o tematici startupa. Mi tu pričamo o venture kapitalu, angel investitorima, državnim potporama itd, a zaboravljamo spomenuti brojne druge mogućnosti koje postoje — bootstrapping, FFF, self-financing itd. Što više ulazim u ovu temu sve mi se više kristalizira svijest da postoji potreba za nekim oblikom edukacije koji bi zainteresirane softverske poduzetnike podučio načinima kako pokrenuti i financirati startup, kako napisati poslovni plan, kako pronaći ovaj ili onaj oblik investicije itd. Neka naša učilišta pružaju nekakve poduzetničke startup tečajeve, no sve je to vrlo općenito i ne uzima u obzir specifičnosti softverske branše, a prije svega njeno tržište koje — ovisno o proizvodu — vrlo lako može biti globalno.
Volio bih da se nešto konkretno pokrene po ovom pitanju. Osobno imam niz ideja kako to ostvariti, a pozivam i ostale koji razmišljaju o tome da mi se jave.
Popularity: 21% [?]
