SoftWave

Već neko vrijeme razmišljam o jednom postu koji će se baviti temom započinjanja samostalnog biznisa i odabirom pravog načina kako to učiniti, no novi blog Ideje za posao (na kojeg me uputio Aljoša) inspirirao me na malo drugačiji pristup temi pokretanja posla.

Jedan od komentara na prvi post na tom blogu kaže: Je li pametno samo tako “rasipati” ideje? U široj javnosti — kako u Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu — postoji stav da je dobra ideja pola posla, da ideje treba čuvati, i da samo posjedovanje dobre ideje može čovjeka učiniti bogatim (kao što implicira i autor tog bloga u njegovom opisu). Međutim, nije baš sasvim tako.

Ideja za posao je poput sjemena neke osjetljive vrtne biljke: ona u sebi sadrži sav potencijal da jednog dana tu biljku ugledamo u njenom punom sjaju i ljepoti, no ako ga samo bacimo negdje na tlo ono će propasti neiskorišteno. Da bi se dobila cijela biljka potrebno je prvo odabrati pravo tlo, posaditi sjeme na pravi način i u pravom odnosu prema susjednim biljkama, a potom neprestano nadzirati njen rast i razvoj, pružajući joj svu potrebnu pažnju i njegu.

Ljudi iskusni u poslu i poduzetništvu svjesni su da ideje ne vrijede puno, čak i manje nego u onoj narodnoj “tri za groš”. Paul Graham opisuje kako investitore ne zanimaju gole ideje, te kao primjer navodi da predstavnici investicijskih fondova ni ne gledaju projekte koji inzistiraju na potpisivanju ugovora o tajnosti, te zaključuje: That shows how much a mere idea is worth. The market price is less than the inconvenience of signing an NDA.

Nedavno su i Siniša i Aljoša spomenuli svoje foldere s idejama. Imam i ja takav folder, kao i vjerujem mnogi od vas. Svima nam u nekom momentu sine neka dobra ideja koju jednostavno moramo zapisati, čini nam se kako bismo s njom promijenili svijet ili u najmanju ruku zaradili bogatstvo. Neke od tih ideja nerijetko nas navode i na ishitrene, ne najbolje promišljene odluke — osobno sam vlasnik nekoliko domena nastalih kao posljedica takvih ideja, iako od njih vjerojatno nikad neće biti ničega. No u posljednje vrijeme sam počeo opreznije analizirati svaku takvu ideju, i prije nego napravim bilo kakav korak prvo je podvrgnem testu implementacije.

Kao što vrtlari vrlo dobro znaju, prvi korak prema izrastanju biljke os sitnog sjemena jest da se ono “uhvati”, tj. da pruži izdanke u okolno tlo i iz njega počne vući nužne hranjive tvari. Kod ideja, “hvatanje” predstavlja mogućnost implementacije prototipa, odnosno barem onog najosnovnijeg oblika na kojem se može u praksi provjeriti kako ta ideja funkcionira u praksi.

Što je točno taj “prototip” ovisi o konkretnoj ideji, no u svakom slučaju mora pokrivati sve što čini taj biznis. Kao što vrtlar mora razmišljati o tome na kakvo tlo će posaditi sjeme, kako dolazi svjetlost, kolika je temperatura tla i zraka itd, tako i poduzetnik mora imati jasnu viziju svih elemenata koje omogućuju realizaciju njegove ideje. Ako kao primjer uzmemo ideju s pletenjem odjeće za djecu, koju blog “Ideje za posao” navodi u prvom postu, način kako marketirati i prodavati svoje proizvode podjednako je važan kao i samo pletenje. Nisam veliki stručnjak za tekstilnu industriju, ali prilično sam siguran da postoji već dobro uhodan sustav tvrtki, dućana i prijevoznika koji svakodnevno jedni drugima prodaju odjeću i plasiraju je u trgovine: upasti u taj sustav vjerojatno nije lako, ali prodavati mimo njega gotovo je sigurno nemoguće (napominjem, nisam stručnjak, no takvi sustavi su često pravilo; bilo bi lijepo čuti nekog s više iskustva u konkretnom slučaju).

Ideja s prodajom preko Interneta je zanimljiva, no za sobom povlači cijeli niz “zašto” i “kako”. Prije svega treba imati na umu da je Internet tržište bilo kojeg horizontalnog proizvoda (dakle onog koji cilja na široku paletu potencijalnih kupaca) u Hrvatskoj vrlo slabo, tako da ga se ili treba odreći ili treba ciljati na šire tržište. Kako je ovdje riječ o proizvodu koji ne ovisi o jeziku (za razliku od, na primjer, knjiga) potencijalno tržište je globalno, no treba imati na umu troškove dostave (što je jedna mala znanost za sebe; jeste li znali da pošiljka iz npr. Hrvatske u Nizozemsku košta otprilike 50% više nego ista takva pošiljka, prebačena istim sredstvom i istom rutom samo u suprotnom smjeru?) te naravno zakonitosti i pravila predstavljanja i prodaje putem Weba. Jasno, mnoge firme pružaju takve usluge tako da se možete posvetiti svom core businessu, ali tada i cijena cijelog posla raste.

Jedan od načina kako to riješiti jest pronalaženje partnera koji imaju znanja i iskustva na područjima gdje nama to nedostaje. Na primjer, ako krećemo u prodaju pletene odjeće možemo pronaći partnera koji će razviti Web shop, te drugoga koji se već godinama bavi kupnjom i prodajom u tekstilnoj industriji.

Nažalost, važnost partnera često je podcijenjena, i mnogi poduzetnici smatraju kako mogu sve sami, samo koordinirajući dobavljače raznih usluga. Taj pristup je u redu kod sporednih aktivnosti koje su nužne u poslu — npr. nabava uredskog materijala ili infrastrukture poput telekomunikacija — no sa temeljne stvari nužno je imati osobu koja je cijelom poslu predana jednako kao i vi. Upravo zato je kod mnogih startupa u Americi slučaj da uz plaću djelatnicima u ranoj fazi daje i udio u vlasništvu, čime ih čine partnerima i dodatno motiviranima za uspjeh cijele firme.

Nedavno su se na nekim stranim forumima koje pratim pojavila dva upita koji imaju veze s ovom temom o kojoj pričamo. Da sad ne citiram cijele postove, spomenuti ću kako se jedan buni da je suvremeni Web development presložen i da bi trebalo uvesti tehnologije koje bi omogućile nestručnjacima da sami razvijaju Web aplikacije kako su ih zamislili; ukratko, to je kao da kažete “ajoj, prijevoz igračaka iz Kine je tako složen i kompleksan, ja bih da mogu samo zamisliti da su mi igračke tu i eto ih”.

Drugi post je kraći, pa ću ga (djelomično) citirati:

I am a college student and came up with a business idea that different than most out there. It requires a lot of progamming both for software and on the web.

Ovdje se vraćamo na to koliko ideje same po sebi ne znače puno bez implementacije. A i sama implementacija često nije dovoljna — potrebno je napraviti prikladnu implementaciju, koja odgovara samoj ideji i uvjetima na tržištu. Ramit Sethi je objavio vrlo zabavan tekst pod naslovom Osam glupih studentskih ideja, u kojima opisuje ideje koje vrlo četo padaju na pamet ljudima s relativno malo realnog iskustva, a koje su u 99% slučajeva osuđene na propast — a jedan od temeljnih razloga je da podrazumijevaju jednostavnu, brzu i jeftinu implementaciju, što je vrlo rijetko slučaj.

Naravno, neka pravila koja Ramit navodi ne vrijede jednako (ili uopće) na našem tržištu, jer on ipak priča o Americi, ali svejedno dobro oslikavaju stanje stvari. Na primjer ideja kafića možda ima više smisla kod nas nego kod njih (kad ste čuli da je neki kafić propao, osim ako je bio izreketiran do propasti?), no činjenica je da nije dobar razlog krenuti u neki biznis samo zato što vam je cool biti klijent takvog biznisa.

Danas smo često svjedoci pokretanja posla na način kakav opisuje četvrta točka u Ramitovom članku, a to je tzv. “me too” sindrom: ljudi vide da je nešto uspjelo, pa i sami to pokrenu. Ponekad te “kopije” imaju kvalitetnu realizaciju, te uspiju i nadmašiti izvornike, no najčešće se radi o čistim kopijama koje do detalja imitiraju svoje uzore, dodajući tek neke posebne efekte i detalje.

Ovaj post se već odužio daleko više nego sam planirao, pa ću spomenuti još samo jednu ključnu stvar vezanu uz pokretanje biznisa. Ono što je sjemenu vrsta i kvaliteta tla u koje ćete ga posaditi, to je poslovnoj ideji ono što nazivamo poslovni model. Poslovni model je, najjednostavnije rečeno, plan na koji način ta ideja može donijeti prihod svojim “vrtlarima”; on može biti kvalitetan ili manje kvalitetan, može predviđati brzi povrat sredstava ili dugoročni, spori ali sigurni prihod, no on je nužan za uspjeh bilo kojeg posla. U nekim slučajevima može se i bez njega — npr. ako tvrtka ima prihode iz drugih izvora a u posao kreće iz čisto marketinških razloga — no čim postoje neki troškovi (a nema posla bez troškova) a nema prihoda, posao je osuđen na propast.

Da naposljetku sažmem poantu cijele ove moje litanije: poslovne ideje same po sebi nikako nisu dovoljne, no to ne znači da ništa ne vrijede. Naprotiv, treba ih dijeliti s drugima, što više diskutirati i razmatrati ih, a ne ljubomorno ih čuvati i skrivati. Zato pozdravljam ideju bloga Ideje za posao — kao nekoć Johnny Jabukovo Sjeme, autor tog bloga je krenuo dijeliti svoje sjemenke s ljudima gladnim za idejama i mogućnostima vlastitog posla. No, pritom treba biti svjestan da prije svega treba znati kako sjemenke posaditi i uzgojiti, i da su same poslovne ideje tek potencijal. Sve ostalo je na vrtlarima.

Popularity: 42% [?]