Planiranje
Moj jučerašnji članak, naslovljen Cijena (a da nisam ni skužio da sam već imao članak pod istim naslovom), potaknuo je iznenađujuće puno komentara; Goran Pilipović, čiji me tekst na Biznisblogu i inspirirao na članak, čak je napisao cijeli post na svom blogu kao komentar. I dok mi je drago bilo vidjeti toliko interesa za temu o kojoj sam pisao, shvatio sam da možda nisam najbolje izrazio namjeru tog posta, jer su komentari svojim najvećim dijelom sasvim promašili poantu.
Kao prvo, neki komentatori nisu najbolje proučili brojke koje navodim, pa da prvo razjasnim stvari iz te perspektive. Kaže Goran:
3 developera bi mesečno zarađivali 13833 Kn, što čini 34100 evra odnosno oko 1900 eur svakome svakog meseca ako nisam pogrešio sa kursom od 7,3 kune za 1 evro. […] 3 developera koji rade za 2000 evra mesečno jednostavno MORAJU da imaju daleko bolju produktivnost, odnosno 6 meseci za jedan projekat na kojem rade intenzivno takva trojica je predugačak rok, oni to moraju da urade za najviše 3 meseca.
Za developere (ustvari sam naveo da su samo dvojica klasični developer; ja si to ustvari zamišljam kao svojevrstan dream team Web developmenta: jedan klasični back-end developer, rockstar u recimo PHP-u, ASP.NET-u ili Pythonu; jedan vrhunski sistem administrator s određenim znanjem programiranja i skriptiranja, te jedan dizajner i općenito kreativac s relativno solidnim znanjem HTML-a i CSS-a) je predviđena netto plaća od 7.500 kn, odnosno nešto više od €1000. Prema kalkulatoru na MojPosao taj netto iznos predstavlja brutto (ustvari famozni brutto 2) trošak od 13.819,62 kn, dakle oko €1880. Drugim riječima, na jednog developera tvrtka mora državi platiti skoro još jednog.
A sad ono glavno: većina komentatora iznijela je stavove tipa “developeri mogu imati i vlastita računala pa trošak može biti nula”, “u stvarnosti radiš od kuće, na vlastitoj kanti, jedva osnuješ firmu i prijaviš se na minimalac” ili “prostor je nepotreban (bar u početnoj fazi), kompove ionako svi imaju, dedicated hosting i nije tako skup itd.” E, sad — nije da oni nisu u pravu, ali moja namjera nije bila da zbrajam novac koji će se zaista potrošiti; to nitko nikad neće moći, koliko god poznavao situaciju, osim post festum cijele priče. Ideja mog članka bilo je planiranje, a ono je je jedna prilično čudna zvjerka: primorava vas da sve znate dok još ne znate ništa.
Jedna od najvećih grešaka koju neki startup može napraviti jest da podcijeni troškove; Nemanjin komentar to zorno ilustrira. U tu je klopku vrlo lako upasti jer poduzetnici pretpostavljaju da je njihova sveta dužnost sve kojima govore o svom projektu — od prijatelja preko klijenata do investitora — oboriti s nogu fantastičnim očekivanjima. Pa se tako troškovi gledaju kroz najpogodnije slučajeve, prodaja se računa kineskom matematikom itd. No iako je na prvi pogled tako, ustvari je obratno: kod planiranja je poželjno ići na što realnije pretpostavke, pa čak i malo pesimistične, i to iz dva važna razloga:
- Baš sam malo prije naišao na post u kojem KC citira čuvenu izjavu jednog pruskog generala:
No battle plan survives contact with the enemy.
Ova izjava želi ilustrirati da u nijednom planu nećemo moći predvidjeti sve varijable i parametre stvarne situacije, te je stoga bolje da si osiguramo odstupnicu tako da uvijek očekujemo nešto lošije od onog što bismo željeli: da je neprijatelj inteligentiji nego što želimo, da njegova vojska ima više ljudi ili da poslovni prostor košta više.
- Negdje sam nedavno pročitao da su tri najmoćnije riječi koje možete izreći na sastanku s investitorima: “beating the estimates”. To znači da vam posao ide toliko dobro da su stvarne brojke bolje od onih koje ste iznijeli u poslovnom planu — dakle da su više ako je riječ o prodaji, a niže u slučaju troškova.
Dakle, kad planirate npr. Web startup, nemojte razmišljati gdje biste i kako srezali troškove — o tome ćete razmišljati kad do tih troškova zaista i dođe. Dok planirate, vi ne možete znati koliko će vas zaista koštati npr. developer (Imate partnera koji će raditi bez plaće? A što ako vas nakon dva tjedna napusti jer mu je Google ponudio posao?), ili kolika će biti cijena radnog prostora (Možete raditi kod kuće? A što ako nakon mjesec dana zaključite da doma niste produktivni i da vam treba izolirani prostor samo za rad). Stvari se razlikuju od slučaja do slučaja, a još se k tome konstantno mijenjaju, i stoga je najbolje biti što realniji u procjenama. To znači da trebate istražiti tržište i vidjeti koje su npr. prosječne plaće profila ljudi kakav vam treba, zatim koliko košta najam poslovnog prostora i tako dalje, te prema rezultatima tog istraživanja odrediti troškove.
Pritom također ne treba uzimati u obzir samo one resurse koje tog časa imate na raspolaganju, već treba popisati sve što je potrebno za taj projekt. Primjerice, dream team koji sam gore naveo predstavlja minimalnu kombinaciju potrebnu za pokretanje jednog Web projekta kojeg već neko vrijeme vrtim u glavi, a ne neki konkretni ljudi koje imam na umu.
A kad dođe vrijeme realizacije plana, onda je poželjno pronaći načine kako se može “beat the estimates”, odnosno potrošiti manje i biti efikasniji nego što se planiralo. Možda će neki od “realizatora” (to mi se čini kao prikladnija riječ od osnivači ili djelatnici, jer su moguće razne kombinacije) pristati raditi bez plaće, ili ćete moći koristiti privatna računala, ili ćete moći raditi od kuće. Na taj način će se možda i drastično reducirati gotovina potrebna za pokretanje startupa, no to ne znači da je njegova cijena išta manja. Naime, ako recimo netko radi bez plaće (npr. samo za udio u vlasništvu), netko svejedno mora platiti troškove njegovog stana, hrane itd; to možda on plaća iz svog džepa, ili to plaćaju njegovi roditelji, ali njegov doprinos nije pao s Marsa. Slično vrijedi i za rad od kuće, ili za rad na vlastitom računalu, ili pak ako netko radi na startupu uz posao u nekoj tvrtki, koristeći resurse te tvrtke.
U praksi, mnogi od tih troškova će se izgubiti u pukotinama sustava, no to ne znači da oni nisu prisutni. Zato njih treba biti uvijek svjestan, i veseliti se svaki put kad neki trošak uspijete izbjeći pametnom realizacijom. No treba biti oprezan i ne pretjerivati u tom “rezanju uglova”, jer se može dogoditi da na njega počnete trošiti previše vremena i energije koje biste inače posvetili realizaciji startupa. Nedavno je u Hrvoje Prpić, osnivač HGspota, u jednom intervjuu rekao izjavu koja savršeno oslikava opasnost od krivo usmjerenih prioriteta:
Kada sam nakon godinu dana shvatio da je bitnije posvetiti se povećanju prodaje, a ne traženju načina da se smanje troškovi i porez, tvrtka je počelo napredovati ogromnim koracima.
Popularity: 56% [?]
Nisam siguran da je taj izračun na moj-posao točan, pogledaj si novac.blog.hr (desni stupac). Kad sam ja uspoređivao svoju platnu listu s tim izračunom sve se poklopilo u lipu.
Ovo da će pola ljudi raditi za plaću, a pola bez nje će prije ili kasnije dovesti do sukoba. Ono što se obično zanemaruje u planiranju je ljudski faktor, ljudi se ne mogu svesti na brojeve, ljudsko ponašanje je nepredvidivo. Siguran sam da bi onaj developer koji bi radi bez plaće (za neki vlasnički udio) uložio više u taj projekt, bio bi motiviraniji, što može uroditi pozitivnim, ali i vrlo negativnim posljedicama (tzv. sagorijevanje developera). Njegov kolega, koji bi bio plaćen, ne bi puno izgubio ako projekt propadne.
Projekti propadaju, puno češće nego što dožive veliki uspjeh. Da li je i to uzeto u obračun?
Developer bez plaće bi se u tom slučaju malo teže oporavio nego developer s plaćom.
Sto se plata developer-a tice, ja sam ovde u Novom Sadu pricao sa par programera o ukljucivanju u projekat sa nekim vlasnickim udelom, ali bez uspeha da pronadjem nama odgovarajucu osobu, znaci ljudi su bili za - ali to jednostavno nije bilo to, ne bi islo (iskreno nisam se ni trudio mnogo/dugo da pronadjem nekog)…
Kombinacija koja je na kraju nama odgovarala je da ukljucimo nekog sa udelom od 10% i fiksnom nadohnadom. Tako smo i dalje zadrzali “neku kontrolu” (?) a nadam se dobili i dovoljno motivisanog programera…
Hm, stvarno se razlikuje. Pa, ako je ovo na Novcu točno, u tom slučaju bi trošak djelatnika bio oko 279.000 kn, što bi cijelu stvar činilo skupljom za 30.000 kn, odnosno oko 4.000 EUR.
Naravno, zato to i nisam računao u kalkulaciju. Tu sam mogućnost spomenuo samo kao primjer jedne od varijacija u realizaciji.
Isto tako, to je razlog zašto se ne može planirati na način “radit ćemo od kuće”, “radit ćemo bez plaće” itd — možda će u praksi to funkcionirati, ali plan mora imati uračunatu tu komponentu.
I tu si u pravu, i upravo je ovo zadnje razlog zašto se ljudski faktor u planiranju zanemaruje. Ključno je upravo to da nikad ne možeš predvidjeti sve varijable, te da se trebaš (u planiranju) osigurati predviđanjem ekstra troškova, redundancijom itd.
Da još jednom naglasim — nužno je razlikovati planiranje od realizacije. Za ta dva koraka vrijede različita pravila i potrebne su različite vještine kod ljudi koji na njima rade.
Cuj Berislave, tvoj post u neku ruku stoji. Ali ja znam dosta startupa koji su krenili sa budzetom od 0kn. Nije nemoguce
@Toni: ako ih ima dosta navedi ih nekoliko?!
Nisu krenuli od nule, barem ne u ovoj struci, morali su imati sredstva i mjesto za rad, a sve je to netko platio.
Sigurno su imali anđeoske investitore (kod nas su to u najvećem broju slučajeva roditelji).
Toni, budžet je jedno, a cijena drugo. Ljudi koji su ga pokrenuli morali su nešto jesti, negdje živjeti i s nečim raditi. Cijenu svega toga je netko platio.
Dakle ne, nipošto nije nemoguće stvar pokrenuti s budžetom nula; ali treba biti svjestan cijene.
Znaci, imas besplatan hosting, developeri rade za djaba jer to rade iz zabave u slobodno vrijeme a inace imaju svoj stalni posao. Tada dobijes startup sa budzetom 0kn
Ma sve je to meni jasno, ali gdje su ti primjeri?
Evo uzet cu jedan zanimljiv primjer Vuče
http://www.semenka.com
Znaci radi se o desetak novinara, tri fotografa, par dizajnera, par programera. Koliko bi ovakav projekt realno kostao mjesecno? Koliki mu je budzet? 0kn. Sa budzetom od 0kn oni su izradili portal (dobro, radilo se o OS cms-u ali je toliko modificiran da teoretski to vise nije isti software)kreirali dizajn, i imaju slike i vijesti dnevno ažurirane.
Dovoljno? Ili trebas jos
Toni, kao što sam rekao, možda nije potrošena ni lipa gotovine, ali u stvarnosti je projekt imao svoju realnu cijenu.
Određivanje realnih cijena je bitno zato što sav taj posao ipak ima neki vrijednost, naplatili je oni ili ne. Zamislimo situaciju u kojoj dođe neki investitor ili medijska kuća i poželi kupiti taj portal; kako će tih dvadesetak ljudi to podijeliti među sobom?
Pa novac bi trebao pripasti vlasniku domene odnosno Bruni a na njemu je zeli li ga podjeliti sa ljudima koji su mu DOBROVOLJNO pomogli.
Po kojoj logici? Što ako kupac želi kupiti sadržaj i posjetitelje i staviti ih na svoju domenu?
@Toni
Naravno da hoću još, volim vidjeti takve projekte na domaćem webu.
Impresivan portal za naše prilike, tu govoriš o 20-ak ljudi koji svi rade besplatno? Kod ovakvih projekata programski kod koji tjera portal je vrlo mala stavka, ljudski rad (tj. sadržaj) je tu najveći problem. Taj model je možda moguć u Osijeku (jako je zanimljiv fenomen koji si opisao na blogu) ali u drugim sredinama nije, i to rijetko može biti poslovni model.
Pa eto vuk, ako si procito taj moj post na blogu onda znas o kojim projektima pricam, niti jedan od onih tamo navedenih portala nema placenu radnu snagu osim mozda Osijek031 za kojeg nisam siguran.