SoftWave

U današnjem postu Borja upućuje na najnoviji post Guya Kawasakija, koji govori o otpuštanjima. Međutim, picajzla kakva jesam, moram naglasiti da Guy ne govori o otpuštanjima u generalnom smislu, već o jednoj specifičnoj vrsti otpuštanja kojoj su Ameri dali naziv “layoff”.

Layoff je u suštini otpuštanje većeg broja radnika, ali uz istovremenu reorganizaciju preostalih, kako bi se smanjili troškovi i općenito konsolidirao rad tvrtke u težim vremenima. Kod nas je layoff praktički nepoznata kategorija, prvenstveno jer je nakon raznih mutnih radnji u vrijeme privatizacije javnost alergična na bilo kakav oblik otpuštanja većeg broja ljudi.

Međutim, znam nekoliko konkretnih slučajevima u kojima je pravodoban i dobro izveden layoff mogao spasiti izuzetno potencijalne tvrtke; no osnovni preduvjet nije bio ispunjen, a to je da poslovodstvo realno sagleda situaciju i preuzme svoju odgovornost (vidi Guyevu točku br. 1). Htio bih par riječi posvetiti jednoj takvoj firmi čija se propast mogao spriječiti dobro izvedenim layoffom; neki će vjerojatno prepoznati o kome se radi.

U pitanju je bila podružnica jedne njemačke tvrtke koja je dobavljala 90% poslova, a koja je uz nju imala i podružnice drugdje u Europi i Aziji. Sve podružnice bavile su se razvojem poslovnih aplikacija za naručitelje koje je uglavnom dobavljala središnjica, tako da su svi zaposleni bili prije svega softverski arhitekti, programeri i sistemci, uz nešto dizajnera i popratnog osoblja.

U trenutku kad sam se ja tamo zaposlio (kao client-side Web developer) taj tim je činilo oko tridesetak ljudi, raznih profila i znanja, ali ono što sam odmah primijetio bio je vrlo velik potencijal u količini znanja koju su oni dijelili među sobom. Trenutak kad sam došao bio je zanimljiv i po tome što je upravo tada središnjica odlučila riješiti se zagrebačke podružnice; no umjesto da, kao u nekim drugim podružnicama, jednostavno okrenu ključ u bravi i svima podijele otkaze, ovdje su prihvatili ponudu nekolicina zagrebačkih djelatnika da im prepuste cijelu tvrtku, pritom im čak i garantirajući novog posla u vrijednosti 100.000 DEM. (Da, bilo je to prije eura, točnije sredinom 2001. Bolje upućeni opazit će da to koincidira s pucanjem dotcom balončića, pa su središnjici očito presahnule strane investicije.) Plan je bio da u budućnosti bivši vlasnici i dalje dobavljaju posao u obliku outsourcinga, no to se pokazalo neutemeljenim optimizmom: Nijemci su uredno isplatili obećane marke, i to je bilo to.

Zagrebačku podružnicu je preuzelo troje njenih dotadašnjih zaposlenika; odmah želim reći da su moji stavovi o njima osobno vrlo pozitivni, no jednostavno mislim da se nisu znali nositi s novom realnošću u kojoj se tvrtka našla. Što se točno dogodilo?

Sama činjenica da sam ja zaposlen — zajedno s još jednom djevojkom koja je nekim kolegama ostala u vrlo ugodnom sjećanju — odnosno da je uopće netko novi zaposlen u ovim okolnostima bila je pomalo čudna. Već poprilično velik tim za naše pojmove ostaje bez glavnog dobavljača posla (a uz prilično solidne troškove; ne zaboravite da je u to vrijeme stalna veza na Internet bila poprilično skup sport, a i prostor od par stotina kvadrata kvalitetnih ureda nije baš bio mačji kašalj; o iznosima iz i na plaće neću ni govoriti), a tim ne samo da se ne smanjuje već se i širi novim programerima — pritom se ne smije zaboraviti da ne samo da firma nije imala nijednog komercijalista, već nije postojala ni jasna strategija poslovanja i ciljnog tržišta. Vrlo brzo su plaće počele kasniti, pa potom i sasvim izostavljati, a ljudi su nakon prvog perioda optimizma gomilice krenuli napuštati tvrtku. Ja sam osobno ostao četiri mjeseca, od čega sam dobio samo plaću za prvi i polovinu plaće za drugi, a onda sam uzeo jedno računalo na revers i nakon mjesec dana se pokupio. (To računalo se sad sprema na nezahvalnu ulogu prvog računala mom klincu, ali tada mi je omogućilo pronalaženje novih poslova brzo nakon odlaska.)

Par mjeseci nakon mog odlaska firma je sasvim kolabirala, a neki djelatnici su je čak i tužili zbog neisplaćenih plaća i ne znam čega sve ne. Kasnije sam u karijeri još nekoliko puta susreo svoje tamošnje kolege — s nekima manje-više redovno komuniciram — i svi se slažu da je ta tvrtka imala odličan potencijal ali ga je upropastila lošim potezima.

A što se moglo učiniti da se takva sudbina izbjegne. Ukratko, trebalo je odigrati na kartu layoffa i reorganizirati tvrtku. Umjesto da se zapošljavaju novi developeri — koliko god oni bili kvalitetni — trebalo je tim svesti na 10-12 najboljih, a ostalima dati otkaz upravo na onaj način kako to preporuča Guy. Preostale ljude je onda trebalo organizirati u jasne timove, te zaposliti — na proviziju! — komercijaliste koji bi pronašli dovoljno posla za takav smanjeni tim. Nova uprava pokušala je smanjiti troškove (koji su se na mjesečnoj razini u jednom momentu približili cifri od pola milijuna kuna, ako se dobro sjećam), no na krive načine: programerima su ukinuli pristup Internetu, neke prostorije ureda su dali u podnajam itd. Umjesto toga trebalo je ostaviti taj prostor i naći neki manji ured; za petnaestak ljudi sasvim je dovoljan malo veći stan od 150-200 m².

Mislim da bi ovi potezi održali tvrtku na životu, te da bi uz nove poslove s vremenom — pa i nakon nekoliko godina — mogla ponovo povećati svoj tim, pa i starim djelatnicima koji tada ne bi bili ovako ogorčeni i oštećeni kako su sada. Ta je tvrtka imala neke vrlo zanimljive proizvode i projekte, no realnost dotcom crasha ih je sve učinila beskorisnima; ali da je tvrtka tada preživjela, danas bi mogla pružiti neka rješenja kakva svakodnevno viđamo na TechCrunchu i pronaći svoje mjesto u sklopu Web 2.0 ludila.

Popularity: 21% [?]