Poslovi i proizvodi
Volim kad članci i komentari pokrenu lančanu reakciju, pa se tako i moj posljednji tekst nadopunio nizom komentara, na što se najbolje mogu nadovezati novim člankom.
Dakle, možemo reći da su se komentari grupirali u dvije struje. Jednu možemo ilustrirati komentarom Saše a.k.a. Stana:
ja sam jedan od onih kojima se cini da su vece sanse za uspjeh da se prodas Googleu nego da napravis nesto profitabilno
dok drugu dobro prikazuje Aljošin komentar:
Krenuti stvarati neki posao s namjerom da ga prodaš… ne znam, nekako mi se ne čini da bi tako začet posao mogao uspjeti.
I sâm sam prije nekog vremena najavio moj komentar na ovu temu, pa je najbolje da se izravno nadovežem na ove komentare.
Dakle, u pitanju je klasični problem uspoređivanja krušaka i jabuka. U gornjim citatima i Aljoša i Saša su u pravu, a razlog što postoji ovaj prividan sukob jest da smo svjedoci temeljnih promjena u ekonomskim modelima.
Naime, moramo razlikovati svije stvari koje se ovdje često mješaju: posao i proizvod. Posao je dugoročna aktivnost s ciljem stvaranja prihoda prodajom određenih dobara; proizvod je jedan od oblika tih dobara. Da bi se neki posao mogao temeljiti na nekom proizvodu, on (proizvod) mora biti osmišljen, projektiran i proizveden, te ga naravno tržište mora prihvatiti.
Tradicionalno, kreiranje i razvoj proizvoda traje dugo i zahtijeva solidna sredstva — uzmimo za primjer Airbus A300 ili Sumamed. Tu vrstu sredstava obično imaju samo velike tvrtke, ili istraživačke agencije s potporom države, ovdje posao i razvoj proizvoda idu ruku pod ruku. Međutim, ova tradicionalna pravila se drastično mijenjaju kad je riječ o softveru.
Danas smo svjedoci izuzetnog povećanja snage računala uz konstantan pad njihove cijene, tako da su sad već i “običnim smrtnicima” dostupna računala snage usporedive s dojučerašnjim mainframe poslužiteljima. S druge strane, open source tehnologije smanjile su cijenu razvojnih jezika i platformi; a s treće strane sveprisutnost Interneta je omogućila s jedne strane jednostavan pristup informacijama i edukaciji, a s druge prisutnost na globalnom tržištu uz minimalan trošak.
Kombinacija ovih faktora dovela je do toga da je temeljni preduvjet za razvoj softvera potrebno određeno znanje i talent, dakle “ulazne prepreke” za ovu djelatnost su minimalne. U tradicionalnom modelu, razvoj novih proizvoda je značio skupe investicije u razvojne modele, uz vrlo malu toleranciju na neuspjeh. Danas, niske ulazne prepreke znače ne samo da svatki s malo talenta i znanja može konkurirati na tržištu softverskih i online proizvoda i usluga, već i da neuspjeh ne znači veliki gubitak oko kojeg se treba brinuti. Ako u vlastitoj režiji razvijam neki proizvod, te nakon šest mjeseci zaključim da on nema nikakvog smisla, sve što sam izgubio je tih šest mjeseci mog života (plus danas već zanemarivi troškovi struje i pristupa na Internet).
Upravo zato “getting lucky” postaje validan poslovni model, ako se ograničimo na razvoj novih softverskih rješenja i proizvoda. Ako se proizvod pokaže uspješnim, mogu ga a) prodati zainteresiranom kupcu za iznos daleko veći od onog što sam uložio, ali i značajno manji od onog što bi tražio tradicionalni razvojni pristup, ili pak b) pokrenuti dugoročan biznis na temelju tog proizvoda.
Nijedan od ta dva pristupa nije “bolji”, i od slučaja do slučaja treba pažljivo odvagnuti koji je prikladniji. Sve ovisi o tome na čemu temeljite budućnost — Google je krenuo drugim pristupom (izgradili su uspješan biznis, iako su imali prilike prodati proizvod kojeg su razvili, tj. search engine), dok je YouTube primjer prvog pristupa (nisam siguran jesu li to planirali od početka, ali iskoristili su priliku čim se pojavila).
Za većinu projekata koje financira Y Combinator može se reći da spadaju pod a) filozofiju; dapače, u većini slučajeva čak nije riječ ni o potpunim proizvodima, već featureima u potrazi za proizvodom. Taj pristup u osnovi i nije ništa novo samo po sebi — Microsoft od pamtivijeka kupuje shareware tvrtke — ali smanjene ulazne prepreke i povećana distribucija koju je omogućio Internet učinio je taj model validnijim nego ikad prije.
Dakle, da rekapituliram: ako gradite posao, računajte na dugi rok i spor ali stabilan prihod; a ako stvarate (softverski) proizvod, dobro ga napravite i možete u kratkom roku dobiti daleko veći prihod, ali su veće i šanse da ćete propasti. Oba ova modela nisu idealna za svakoga, i svaki poduzetnik treba dobro odvagnuti koji put je bolji u njegovoj konkretnoj situaciji. Ali jedan rule of thumb za nadobudne poduzetnike: ako niste programer, ili vam barem glavni partner nije vrhunski developer, zaboravite ovaj drugi model, bar kad je riječ o softveru i Web servisima
Popularity: 44% [?]
E, s ovime se već mogu složiti.
Dobra analiza, htio bih se samo osvrnuti na ovaj dio:
“Nijedan od ta dva pristupa nije “bolji”, i od slučaja do slučaja treba pažljivo odvagnuti koji je prikladniji.”
Iako se slazem da nijedan od pristupa nije “bolji”, treba biti realan i vidjeti koliko startupa uspije napraviti posao, koliko prodati proizvod, a koliko propadne. Obzirom da mi dnevno “prodje kroz ruke” nekolicina i tako vec mjesecima, mogu procijeniti da ce jedno 95% propasti, a od ovih sto ostanu jedno 80% se prodaju a 20% ce napraviti neki biznis.
Naravno, u ovih 95% ima ih brdo koji jos nisu napravili ni jedno ni drugo ni trece nego su utukli brdo VC dolara cekajuci da se poslovni model stvori sam od sebe, no nekako mi se cini da je to sve samo pitanje vremena.
I di je problem? Poanta i jest u tome da je poduzetništvo po definiciji rizično — zato se VC kod nas i naziva pomalo nezgrapno “rizični kapital” (nije rizičan kapital, već ono u što se ulaže). Upravo zato treba pokretati što više startupa, jer se time i povećava broj onih koji će uspjeti; a i onima koji ne uspiju neće biti strašno, jer su danas troškovi startupa mali, pa je time i cijena neuspjeha. Brojni poduzetnici koji nisu uspjeli prvi put kreću ponovo, i ponovo, i ponovo.
Slažem se da treba pokretati što više startupa i manje se bojati neuspjeha.
Ova dva modela nisu međusobno isključiva. Pitanje “strategije izlaska” je normalno pitanje kod svakog startupa i ovisi o mnogočemu - o poslovnom modelu, trajanju “window of opportunity”, potencijalu ideje, trenutku i - na kraju - željama poduzetnika.
Za neke je najbolja strategija brza prodaja startupa. Za neke druge to je višegodišnji “lifestyle business”. A mnogi opet priželjkuju agresivan rast do IPO-a. Itd.
Evo jednog zanimljivog članka na tu temu:
http://www.entrepreneur.com/management/operations/article78512.html
U svakom slučaju, čestitke na zanimljivom blogu i poticanju rasprave.
@Berislav: pa, nema problema. Ono sto sam napisao je osvrt na ceste komentare u smislu: kad se krece u posao, treba razmisljati kako to osoviti na zdrave noge, skupiti ljude, napraviti firmu, rasti i sve to sto ide uz biznis…
…sto je, nemojte me krivo shvatiti, savrseno u redu…
…ali kad je rijec o web startupima upravo ta strategija ima najmanje sanse za uspjeh. Drugim rijecima, ne treba biti nerealan: ako imas zgodnu ideju, napravi je, ali nemoj odmah razmisljati o milijunima VC dolara i ne znam kakvom biznisu.
Znam brdo web startupa koji su bili super kad ih je radio jedan lik; onda su dobili vise desetaka milijuna dolara ulagackog kapitala, i par godina nakon su tamo di su i poceli, samo imaju vise troskova. Dobar primjer je Technorati.