Vlasništvo
Izgleda da se naš Siniša sprema za neke ozbiljne pothvate na području Web aplikacija — tek što sam napisao poduži odgovor na jedan komentar na njegovom blogu, evo njega s cijelim nizom pitanja, a sve jedno zanimljivije od drugog. Da ne skakućete sa stranice na stranicu, evo u cijelosti njegovog komentara na moj prethodni post:
Samo da imamo nekoga tko moze i zna napisati nesto o kompletnom pokretanju startupa u nas, mnogi projekti su uglavnom ni na nebu ni na zemlji sa financijskog aspekta.
Recimo, kako sudjelovati u vlasnistvu, primjerice, dvanula.com-a? Prije nego sam postavio ovo pitanje bolje da sam Borji puknio mail pa da ne blebecem bezveze, no ako se radi samo o aplikaciji koja se eto vrti na nekom tamo serveru i koju je odradio honorarno neki developer i u biti su samo domena i kod vlasnistvo Borje, na koji nacin postici sve uvjete da se takav jedan proizvod/posao “legalizira” te da u njemu mogu ucestvovati potencijalni investitori?
Naglasavam, dvanula.com sam uzeo samo za primjer jer smatram da ce i Borja koju reci o ovome.
Dali je potrebno osnovati dd., dali je dovoljan samo obrt za pocetak? Kako sa legalnog aspekta odraditi sve kako treba da niti vlasnik niti investitor ne izvuku deblji kraj?
OK, komentar je premalen za tocno definirano pitanje, ali mislim da kuzis sto sam mislio.
Kužim, i pitanje nije definirano loše, već je odgovor takve prirode da silom prilika dotiče široku paletu motiva i detalja. Ali, pokušajmo biti sažeti.
Ključna rečenica u gornjem komentaru jest sljedeća: Recimo, kako sudjelovati u vlasnistvu, primjerice, dvanula.com-a?
Vlasništvo je nezgodna stvar, zato što jedino što osigurava njegovo postojanje jest pravni sustav — u vrlo rijetkim slučajevima je sasvim jasno kome nešto pripada. Stoga su kroz povijest razvijeni brojni mehanizmi za definiranje tog prava, i tu se nalazi suština odgovora na Sinišino pitanje.
Vlasništvo
Ako imamo “aplikaciju koja se eto vrti na nekom tamo serveru i koju je odradio honorarno neki developer i u biti su samo domena i kôd vlasništvo Borje”, vrlo je jasno da je Borja jedini vlasnik — naime u slučaju Web aplikacije domena i kôd upravo i jesu ono što bi eventualno vrijedilo kupovati. I ako Borja pristane tebi prodati aplikaciju, stvar je vrlo jednostavna — ti njemu novce, a on tebi domenu i kôd, koji su od tada tvoji da s njima radiš što želiš. Upravo je Borja prije nekog vremena na sličan način kupio site Misterije.org, koji je sad uklopljen u njegov osobni site kao rubrika Spy Caffe.
No, pretpostavimo da se Borja ne želi (sasvim) odreći svog vlasništva nad siteom, ali ga zanima financijska injekcija kojom bi financirao dalji razvoj. U tom slučaju biste vas dvojica ušli u određeni partnerski odnos, i to je trenutak kad se pravni sustav upliće u cijelu priču.
Isprva sam na ovom mjestu krenuo s opisivanjem nekoliko mehanizama poslovnog udruživanja, no to je definitivno prestalo biti sažeto, pa sam sve izbacio i spremio za možda jedan budući post. Dakle, da ne ulazim u prednosti i mane svakog mehanizma, reći ću samo da je u konkretnom slučaju najbolje rješenje osnivanje trgovačkog društva, i to društva s ograničenom odgovornošću, tj. famoznog d.o.o.
Na taj način vlasništvo nad projektom riješeno je vrlo jasno i bez većih komplikacija — minimalni ulagački kapital je 20.000 kn, a razina udjela svakog od ulagača definira se prema dogovoru osnivačkim aktom (tzv. društvenim ugovorom). Moram naglasiti da tih 20.000 kn nije trošak, kako mnogi misle; taj novac ostaje vlasništvo firme, i s njime se mogu odmah isplaćivati plaće, kupovati oprema itd. Također naglašavam da se ne isplati pokušavati uštedjeti ulaganjem sredstava ili rada — na procjenitelje i druge birokratske zavrzlame otići će nepotrebno vrijeme i novac. Temeljni trošak osnivanja tvrtke u teoriji ne iznosi više od 1400 kn.
[Digresija: Sve ovo je lijepo u teoriji, ali i ulagač i poduzetnik su zaštićeni u onoj mjeri u kojoj funkcionira pravni sustav. Dakle, netko može izvući “deblji kraj” čak i ako je sve obavljeno by the book ukoliko ga onaj drugi baš želi zawebati, nakon čega slijede tužbe i natezanje po sudovima koji u našoj domovini mogu potrajati preko svake ljudske norme. Upravo stoga mene oduševljava model na kojem je razvijen Skype: iako se glavnina razvoja odvijala u Estoniji, tvrtka je službeno registrirana u Luksemburgu, s uredima na svim kontinentima osim Afrike i Australije. Mislim da bi taj model bio idealan i za mnoge hrvatske projekte sa svjetskim potencijalom — Siniša, znaš li možda nekoga tko živi u nekoj EU metropoli? 
]
Popularity: 75% [?]
Samo napomena da tih 20,000kn nije baš kapital s kojim možeš raspolagati po želji, jer na kraju svake fiskalne godine moraš opet imati para i vrijednosti (recimo opreme) u tom iznosu, pa otpada i isplata plaće i kupovanje recimo računalne opreme (kojoj dosta pada vrijednost nakon godine dana).
Dakle tih 20kkn je više dobar buffer za trenutke kad si malo u manjku ali ćeš se uskoro pokriti, nego pare kojima možeš raspolagati.
Btw čudan ti je komentar sustav, ne mogu 2 komentara za redom staviti
Ovo sa briselom me potaknulo na razmišljanje, što ako imaš tako negdje otvoreno nešto (ili imaš rođaka koji ti je to otvorio, svejedno), kako na legalan naćin unijeti pare u državu? Neka fikcija sa isplatom firmi u .hr zbog fikcijskih troškova bi se dala izvesti, ali to je više muljaža nego pravo rješenje problema.
Iz mog malenog iskustva s obrtom, poslovanje s inozemstvom nije baš najjednostavnije rješeno, pogotovo onaj dio kod ulaza para (izgleda da nije mnogo razmišljano o izvozu, ali su zato pokrivene sve varijante uvoza
@Senko: U toj varijanti se u Hrvatskoj nalazi samo podružnica, za koju vrijede neke druge priče, to je onda ista firma.
nekoliko ispravaka;
a) trošak osnivanja tvrtke je negdje cca. 7.000kn od čega oko 4.500 otpada na troškove javnog bilježnika, ostatak na razne potvrde, pečate, oglase i tome slično
b) temeljni kapital tvrtke se može potrošiti na BILO ŠTO pa i na plaće zaposlenih, nema nikakvog limita (osim što su neki troškovi porezno priznati a neki nisu)
Netočno — troškovi se povećavaju samo ako sudac vrati predmet na doradu, pa treba u par navrata ići javnom bilježniku. Kao što sam napisao u članku, trošak je u teoriji oko 1400 kn; u praksi će vjerojatno biti veći, iako teško ovoliko koliko si napisao.
Jednu bitnu stvar sam zaboravio napomenuti: ljudi često računaju kako će smanjiti potrebu za inicijalnim kapitalom ako u tvrtku unesu neku imovinu, npr. računala ili druge uređaje, pa čak i nekretnine. To u većini slučajeva nema puno smisla, jer značajno povećava trošak — treba platiti procjenitelja itd; puno više smisla ima, ako treba, i posuditi gotovinu i vratiti kad tvrtka bude osnovana.
Točno. Ne postoji neka obveza zadržavanja iznosa temeljnog kapitala na kraju fiskalne godine — nakon osnivanja tvrtke sve se svodi na prihode i rashode.
berislav
grdno se varaš oko troškova
eto ja baš ovih dana registriram jednu tvrtku pa ćemo vidjeti (i ne, ne koristim hitro.hr jer želim dobiti ime tvrtke koje uz hitro.hr ne bi prošlo)
samo oglas u narodnim novinama košta preko 1000kn, statistika te košta mislim 55kn, pečat ne možeš dobiti za manje od 130kn, potom imaš trošak deponiranja temeljnog kapitala, trošak odvjetnika koji ti kreira akte o osnivanju tvrtke, i naravno tu ide i ovjera javnog bilježnika koja obzirom da je riječ o solemizaciji ovisi o broju potpisnika i temeljnom kapitalu
anyway, za 7 dana imaš update iz prve ruke s preciznom specifikacijom troškova
p.s. po tarifi revizorske komore, minimalni nalaz revizora košta 2.0000kn
Kakve veze ima hitro.hr s imenom tvrtke? Hitro.hr ne određuje ništa, oni su samo servis koji proslijeđuje papire sucima, a suci su ti koji određuju (prema unutarnjim propisima, pe prema vlastitom nahođenju) koje ime odgovara (poželjno je predati više prijedloga), te je li zahtjev po propisima.
Dalje, ne treba ti ni objava u Narodnim novinama ni nalaz revizora (čemu? možda ako je jedan od osnivača tvrtka); ako imaš više osnivača onda ovi troškovi odvjetnika stoje, ali ako je samo jedan osnivač onda je dovoljna izjava o osnivanju. U osnovi se sve svodi na troškove bilježnika, statistike, pečata i banke (za što isto više nisam siguran; banke su sretne da im ostavljaš pare).
Mislim da jako griješiš što ne koristiš hitro.hr — njih država plaća da ti pomognu (tj. svakome tko osniva tvrtku) i po mom iskustvu su vrlo susretljivi i proaktivni. Znaju dosta trikova oko osnivanja tvrtke i po meni je to jedan od boljih oblika trošenja novca poreznih obveznika. Savjetujem ti da bar odeš u Vukovarsku i sjedneš s njima da ti ispričaju što sve mogu za tebe napraviti; mislim da ćeš se ugodno iznenaditi.
kroz hitro.hr možeš registrirati samo određena imena a ne i ovo koje ja želim (actually ime koje ja želim je u cijelosti hrvatsko ali zbog prakse koja postoji normalnim putem ne može proći)
oglas u nn je zakonom propisan i obavezan je
Imaš pravo, zaletio sam se. Jedino, tarifa koju sam ja vidio kaže da je taj trošak 500 kn (osim za dionička društva), a ne preko 1000; ali to je možda stara tarifa, nisam provjeravao.
čisto kao closure; ukupni trošak osnivanja tvrtke je na kraju ispao 6.500kn uključujući i trošak odvjetnika koji je pripremao dokumentaciju i brinuo se da se sve napravi po PSu
mislim da je to razumno, iako ste mogli proći jeftinije da sve to sami radite