SoftWave

Došlo je vrijeme za još jednu smjenu anketa, pa da na brzinu pogledamo što je rekla prethodna, koja je postavila pitanje Kako vam se čini ideja domaćeg skupa posvećenog Internet poslovanju, a prije svega Web 2.0 i srodnim projektima?

Na anketu je odgovorio 36 ljudi, a tek u zadnja dva-tri dana dvoje (6%) je odabralo odgovor Hvala, ne zanima me. Još četvero, odnosno 18%, želi vidjeti konkretan program prije nego se odluči, a jedanaestero (31%) bi došlo kao posjetitelji. Petero, odnosno 14%, spremno je sudjelovati u organizaciji, i mogu reći da sam s nekima već uspostavio kontakte, a ostale pozivam da mi se jave; a posebno me odabrao najveći odziv — čak četrnaestero, odnosno 39% — ljudi koji su spremni sudjelovati u stvaranju sadržaja. To daje i neke nove smjernice oko načina organizacije, o čemu intenzivno razmišljam.

Nova anketa koja kreće od danas također se bavi idejom skupa posvećenog online projektima, startupima i Webu 2.0, pa bacite pogled s desne strane i odaberite opciju koja bi vam najviše odgovarala. Ako takve nema među ponuđenima, danas sam prvi puta uključio opciju da možete dodavati vlastite odgovore. Naravno, ako vam format ankete nije dovoljan, više detalja je u komentarima više nego dobrodošlo.

Upravo sam nabasao na vrlo zabavan mali site, nazvan Googlism.com — upišite u njega neki pojam, na primjer svoje ime, i pogledajte kako vas Google asocira. Nažalost, za “Berislav Lopac” nije bilo dovoljno podataka, ali evo što sam saznao o ljudima koji dijele moje ime:

berislav is an intelligent

Dobro, to smo znali…
Ipak, fali završetak — “an intelligent human”? “An intelligent walrus”?

berislav is surfing usa

Dakle, ja sam beach boy. Pojma nisam imao.

berislav is located in khersonskaya at 46º50 33º26

Di je to? Rusija? Da vidim… Ne, Ukrajina.

berislav is willing to do light housework

Hm… Pitam se što bi moja bolja polovica rekla na ovo…

U komentaru na moj prethodni post zigzig je opisao svoja iskustva s outsourcingom. Čini mi se da je ova tema zanimljiva i širem krugu, pa sam svoje odgovore izvukao u zaseban post.

Outsourcing zvuci sasvim lijepo u teoriji. No, kada se razmotri ponuda za filozofsko odrzavanje, sto je kod mene nedavno bio slucaj, ispadne ejziva svota. Za tu svotu mogu se uzeti kvalitetni ljudi koji ce sve skupa odraditi, a itronija je sto bi ti isti ljudi to radili outsourcano, samo sto bi to mene stajalo nekoliko puta vise.

Moram priznati da mi nije baš sasvim jasno kakvo je to filozofsko održavanje (osim što me podsjeća na onaj stari vic o četiri vrste ljubavi: studentskoj, nesretnoj, penzionerskoj i filozofskoj ), no pretpostavit ću da je riječ o uobičajenoj praksi domaćih informatičkih tvrtki da nakon isporuke temeljne narudžbe naplate po principu TV-pretplate: plaćaj svaki mjesec, koristio je ili ne.

Za razliku od inicijalnog razvoja, koji se ne može mjeriti u fiksnim, linearnim jedinicama — o tome više u nekom drugom postu — klasično održavanje je vrlo jednostavan, mjerljiv proces: nešto ne radi kako je predviđeno, dođeš, radiš sat ili dva i problem je ispravljen. Drugim riječima, mjesečna “pretplata” na održavanje nema puno smisla i potpuno je otimanje novca — kvalitetan ugovor o održavanju određuje uvjete pod kojima će ekipa održavatelja biti na usluzi, te kolika je cijena radnog sata, i to je sve.

zigzag ima još zanimljivih komentara:

Problem neodrzavanja izvire iz niskog prioriteta i vaznosti koji se daju pojedinim aktivnostima, te losem upravljanju projektima i procesima. Nikakav outspurcing to nece izmjeniti, moze samo prikriti, a kad eksplodira bit ce puno gadnije.

Prva rečenica je apsolutno točna, no druga malo previše uopćava stvari. Da bi se outsourcing obavljao na kvalitetan način nije dovoljno reći evo, ja imam X developera, dajte mi da za vas radimo posao — potrebno je te developere kvalitetno organizirati, i to čak i daleko detaljnije i pažljivije nego in-house razvojni tim. Osnovne prednosti outsourcing tima izviru iz toga što on može raditi za nekoliko projekata istovremeno, čime se smanjuje individualna cijena, no to zahtijeva dobru organizaciju: project manageri moraju kvalitetno obavljati komunikaciju između klijenata i developera, razni pomoćni libraryji i drugi dijeljeni kôd može se iskoristiti na više strana itd.

Dakle, loše organizirani outsourcing tim može napraviti čak i više štete nego loše organizirani in-house team — no to nije razlog da se odreknemo prednosti koje donosi outsourcing, već da se potrudimo stvari kvalitetnije organizirati.

Tko moze sprijeciti pruzatelja usluge da izbacuje losa rjesenja?

Odgovor na ovo pitanje u teoiji je vrlo jednostavan: konkurencija. No, u praksi se susrećemo s tradicionalnim gledištem koje je kod nas dosta prisutno, a koje bježi od konkurencije kao vrag od tamjana, pa čim u nekom području već postoji neka jača tvrtka stav je ovdje nemam šanse, neću se ni gurati.

Jedini način da se outsourcing kod nas razvije u kvalitetan biznis je da ima što više takvih firmi, te da tržište odredi koja je bolja a koja lošija. Ako jednom zezneš klijenta, on ti više neće dolaziti.

ako nisi mogao sprijeciti kod sebe, kad si imao 100% kontrolu, kako znati da te ovaj mulja?

Još jedan od problema kod nas, izravno vezan uz ovu konkurenciju koju sam spomenuo, jest činjenica da kod nas i nema pravih outsourcing tvrtki koje bi mogle stati iza svog posla. U većini slučajeva stvar se svodi na individualne developere ili manje timove koji često mijenjaju članove, nemaju nikakvu organizaciju i proces rada im je prilično kaotičan. Razvoj softvera treba znati organizirati bez obzira je li riječ o in-house timu ili zasebnoj tvrtki, no moj stav je da je daleko lakše kvalitetno organizirati outsourcing tim jer se on može maksimalno posvetiti svom core-businessu, a to je razvoj softvera.

Definirati ciljeve i parametre? Nisi znao ni prije, kako ces odjednom znati.

Jedna od osobina kvalitetnog razvojnog tima je da zna postaviti prava pitanja. Čest je slučaj da naručitelji nemaju ideju o tome što točno žele i kako definirati svoje potrebe, i tu je uloga razvojnog tima da na neki način postane savjetnik i usmjeri naručitelja u pravom smjeru. Nažalost, ovdje je česta situacija guranje određenih tehnologija i rješenja koja i nisu idealna za naručitelja, pa čak ni za razvojni tim, ali dobavljač na njima dobiva nekakvu proviziju.

Kako sprijeciti vendor lock-in i stvaranje ovisnosti o pruzatelju usluge?

Opet, kvalitetan razvojni tim isporučit će rješenje koje je dobro projektirano i uključuje dovoljno dokumentacije da ga može preuzeti i nastaviti svatko tko je vičan korištenoj tehnologiji. Iako na prvi pogled outsourceru to nije u interesu, smatram da to može biti odličan selling-point i donijeti više novog posla nego pomoći gubitku klijenata.

Klijenti nikad neće otići ako je posao dobro obavljen — dapače, klijenti vole imati jasan i siguran način da se izvuku iz problematičnih poslovnih odnosa, i ako im u startu pružite perspektivu takvog izlaza biti će spremniji poslovati s vama.

IT outsourcing nece donijeti rjesenje sam po sebi, moze samo unijeti jos veci nered ako se stavlja na nered

Daleko od toga da je stanje u našoj IT — a posebno softverskoj — branši idealno; upravo zato sam želio ukazati na načine kako se ono može popraviti. Možda je upravo jedan od razloga što nemamo puno outsourcing timova u tome što svi gledaju kratkoročno, projekt po projekt; potrebno je baciti pogled malo unaprijed i povući neke temeljne poteze koji će povećati kvalitetu rada i samim time stanje na tržištu.

Okej, dosta je bilo maltretiranja s glupim managementom koji ne razumije probleme razvoja softvera, radnih vikenda i maltretiranja s nečijim imbecilnim kodom, a sve za nekakvu crkavicu. Imam dovoljno ušteđevine da neću umrijeti od gladi ako sam nezaposlen šest mjeseci, a toliko se dobro razumijem u programiranje da ne samu da ću za šest mjeseci ako treba lako pronaći posao, već sam uvjeren da mogu vlastitim radom pokrenuti uspješan softverski biznis.

Otprilike ovo je samom sebi prije nekih pet mjeseci rekao Benji Smith, programer i vrlo inteligentan bloger, čest gost i na Joelovim discussion boardovima. Umjesto da se fokusira na prvu ideju koja mu padne na pamet, on je tijekom dvadeset i osam dana iznio na svom blogu isto toliko poslovnih ideja, a zatim ih prosijao kroz sito sastavljeno od poslovnih, tehnoloških i osobnih kriterija.

Vrlo je zanimljivo pročitati rezultate prve runde tog prosijavanja, kad je otpalo dvadeset ideja. Svaku je vrlo pažljivo proučio, te ih odbacio zbog vrlo konkretnih razloga — tih dvadeset “luzera” otpalo je zato jer su već realizirani, ili zato što jednostavno nisu imali dovoljno tržišnog potencijala, ili on nije imao dovoljno stručnog znanja, ili ga jednostavno nisu dovoljno “palili”.

Preostalih osam zatim je sveo na listu od pet, iz koje je odabrao jedan i bacio se na realizaciju. Međutim, od njega je odustao kad je malo proučio stanje pravnog sustava, jer je projekt imao element kockanja, koje je na američkom tržištu drastično regulirano; njegova odluka da odustane čak je došla i prije nedavne odluke vlasti da Amerikanci ne smiju sudjelovati u online kockanju, tako da je bio vrlo dalekovidan.

Ovu priču vam prenosim zato što mi se njegov proces razrade ideja čini vrlo dobrim za mnoge poduzetnike, ne samo u softverskoj djelatnosti. Pojednostavljeno, možemo ga svesti na sljedeće korake:

1. Napravite popis svih poslovnih ideja koje su vam pale na pamet. Ne razmišljajte o tome imaju li smisla ili nemaju, postoji li već adekvatno rješenje ili bilo što drugo — samo ih popišite, i neka ih bude što više. Ukradite ih ako treba od drugih poduzetnika, od prijatelja i rodbine, s televizije ili Interneta, ili ih smislite sami.
2. Prođite ideje, jednu po jednu, i rastrančirajte svaku do detalja. Pogledajte Benjijevu listu za inspiraciju, i dodajte vlastite razloge zašto bi ideja mogla biti loša, te za svaku od njih pitajte sami sebe ta pitanja. Je li problem koji ona rješava već adekvatno riješen? Imam li dovoljno znanja o tom području? Ima li stvar tržišnog potencijala? Imam li dovoljno entuzijazma za ovu ideju?
3. One koje prođu ovo sito još jednom proučite i rafinirajte svoj izbor na najviše pet-šest njih koje imaju najviše potencijala.
4. Odaberite jednu od njih i stanite iza svoje odluke. A prije svega, detaljno proučite sve što je iole vezano uz tu ideju: pravnu legislativu, tehnička rješenja, stanje na tržištu…

I za kraj, ukoliko vam naknadno stečeno znanje donese nove spoznaje zbog kojih ova ideja izgubi dio svoje vrijednosti, nemojte se libiti odustati od nje. To nije ništa loše, i ne predstavlja obilježje lošeg poduzetnika, naprotiv: dobar poduzetnik će se znati prilagoditi promjeni situacije i usmjeriti se na druge projekte s više potencijala.

Osjećate li se bogatima? E pa jeste, vjerovali ili ne.

Ako pretpostavimo prosječnu hrvatsku plaću od 4.500 kn, njen puni iznos (dakle ono što plaća poslodavac, a što uključuje poreze, prireze, zdravstveno i mirovinsko osiguranje) iznosi — zaokruženo — 7.400 kn. To je nešto više od 1.000 EUR po sadašnjem tečaju, zaokružimo na 1.100 EUR ili 13.200 EUR godišnje. Nije baš malo, točno? Netočno.

Bacite pogled na Global Rich List, i unesite upravo izračunatu cifru u obrazac za izračun (ne zaboravite odabrati eure). Vjerovali ili ne, vaša plaća vas svrstava u 12% najbogatijih ljudi na svijetu!

Statistika je zanimljiva stvar…

Još prije nekoliko dana Vuk je ukazao na odličnu izjavu Gorana Radmana na temu sadašnjeg i budućeg stanja hrvatske IT branše. Iako je njegova dijagnoza vrlo perceptivna i točna, osobno me najviše dojmio sljedeći ulomak:

Prvi [veliki problem hrvatskog IT-a] je što se kod nas zazire od outsourceinga. Naime, u Hrvatskoj polovica IT stručnjaka radi u informatičkim odjelima u bankama, javnoj upravi i drugim velikim poduzećima. To znači da 50 posto hrvatskih IT potencijala nije na tržištu. Po Radmanu, to je dvostruka šteta jer ti ljudi zaostaju u odnosu na razvoj tržišta, a IT tvrtke gube jedan znatan dio poslova za koji bi se inače mogle boriti.

Iako i drugi problemi koje je naveo (preveliki udio države kao kupca, te naglasak na prodaji hardvera nauštrb softvera) predstavljaju uteg oko vrata razvoju IT sektora, ovaj gore predstavlja izravnu kočnicu bilo kakvom uzletu. Problem je što on ne vrijedi samo za velike organizacije koje Radman nabraja — iako zbog njihove veličine one najviše doprinose brojem developera — već i za brojne male tvrtke kojima informatika nije osnovna djelatnost, no ipak zapošljavaju programere za interni razvoj.

Prema razvoju softvera domaći se poduzetnici često odnose maćehinski, čak i kad svakodnevno poslovanje izravno ovisi o kvalitetnom radu njihovih programa. Navest ću primjer dviju tvrtki u kojima sam situaciju upoznao iz prve ruke.

Jedna od njih ima u svom vlasništvu desetak siteova, uključujući i jedan od najposjećenijih siteova u regiji koji nisu portali providera. Ti siteovi donose solidne prihode, i tvrtka danas ima tridesetak zaposlenih s vrlo dobrim plaćama za naše uvjete. No, iako tvrtka (i većina njenih siteova) postoji već pet-šest godina, tek je prije otprilike godinu dana zaposlen prvi full-time sistem administrator; a praktički sve sajtove je vlastoručno razvio jedan jedini programer, koji se pritom učio PHP-u od nule. Danas tvrtka ima niz problema sa svakodnevnim funkcioniranjem siteova, i rješava ih konstantnim angažiranjem individualnih developera kao kriznih vatrogasaca koji dođu, riješe aktualni problem, spreme novce u džep i odu. Sutra pak dolaze neki drugi programeri, koji se muče s kôdom svojih prethodnika (redovno nedokumentiranim i složenim po principu “drž’ vodu dok majstori odu”), te i sami pobjegnu čim su obavili posao. Rezultat takvoga rada je zbrda-zdola nabacan kôd, problematičan softver i gomila trikova kojima se djelatnici moraju dovijati kako bi održali funkcionalnost.

Drugi slučaj je jedna od najvećih domaćih tvrtki u svojoj branši, koja se pojavila na tržištu prije nekoliko godina s Web aplikacijom tada jedinstvenom za naše tržište, i do danas je izrasla do jednog od vodećih igrača u regiji, počevši čak kupovati tvrtke s puno dužim stažom i ugledom u susjednim zemljama. Iako danas velik dio njihovog poslovanja dolazi drugim kanalima, njihov Web site još je uvijek ključan faktor uspjeha, te u sastavu tvrtke postoji i razvojni tim koji se osim za site brine i za druge interne aplikacije koje koristi preko stotinu djelatnika. Ovdje postoji relativno dobar pristup organizaciji razvojnog tima, te konstantno ulaganje u programere i tehnologiju, no jedan detalj ukazuje na podcjenjivanje važnosti programerskih uvjeta, a izašao je na vidjelo tijekom razgovora s dva managera njihovog razvojnog tima. Taj dio razgovora je tekao otprilike ovako:

Ja: Pravilna organizacija radnog prostora developera vrlo je bitna … blablabla … Peopleware … blablabla … Developeri moraju imati vlastiti odvojeni prostor, a idealno zasebne urede. A ne da im se marketing po cijele dane pored uha dere na telefon …

Oni: [muk]

Ja: A gdje je kod vas smješten developerski odjel?

Oni: [muk]

Jedan od njih: Pa, ovaj… Odmah do marketinga…

Da ne zaboravim, svi djelatnici u njihovoj novoj, blještavoj poslovnoj zgradi sjede u nizovima, odvojeni samo tankim pregradama čija je jedina svrha da se gore lijepe slike djece i razglednice iz egzotilnih krajeva. Čak i klasični cubiclei bi ovdje bili napredak.

Naravno, u oba slučaja riječ je o tvrtkama kojima IT nije primarna djelatnost, no u obje tvrtke jako ovise o kvalitetnom radu softvera. Višednevni gubitak prihoda koje donose razne aplikacije u oba bi slučaja predstavljao težak udarac, a još veću štetu izazvao bi gubitak kredibiliteta i odlazak razočaranih klijenata u pravcu konkurencije.

Nažalost, u većini slučajeva ovakve tvrtke nemaju alternativu nego ili da osnuju vlastiti razvojni tim (prema kojem se onda ne znaju ispravno postaviti), ili da unajmljuju “vatrogasce” za rješavanje tekućih problema. Ono što našem tržištu nedostaje jest veći broj kvalitetnih outsourcing tvrtki, koje bi proizvodile custom-made aplikacije prilagođene potrebama klijenata i onda stale iza svog proizvoda, održavajući ga i unaprijeđujući. Takvih tvrtki ima, no one su orijentirane uglavnom na veće tvrtke i državne institucije, što je poseban paradoks imajući u vidu Radmanovu gore citiranu izjavu, a često su i usko specijalizirane na jedno područje ili čak samo jednoga klijenta. Odličan primjer takvog koncepta outsourcing tvrtke je ThoughtWorks — američka tvrtka s uredima u Kanadi, Velikoj Britaniji, Indiji, Kini i Australiji, a za koju radi legendarni Martin Fowler — koja proizvodi upravo takav, custom enterprise softver.

Preduvjet za tržišnu isplativost takve firme jest da i male tvrtke, kao i one veće, prestanu sa stihijskim zapošljavanjem i unajmljivanjem doučenih programera, te da prepuste stručnjacima da razviju softver prilagođen njihovim potrebama. Sve što je potrebno jest da imaju što jasniju ideju što bi takav softver trebao raditi, a za ostalo se trebaju pobrinuti stručnjaci outsourcing tvrtke.

Joel je danas objavio treću verziju svog članka The Guerrilla Guide to Interviewing, u kojem daje upute poslodavcima kako intervjuirati kandidate za posao programera. Članak je inače dio njegove mini-serije uputa za odabir kandidata, a koji uključuje i Sorting Resumes na temu kvalitetnog analiziranja većeg broja pristiglih životopisa, te The Phone Screen o inicijalnom telefonskom intervjuu, koji je puno češća praksa preko bare nego kod nas.

Članak je prepun zanimljivih savjeta i sugestija, i iako u nekim slučajevima odlazi malo u ekstreme koje treba uzeti sa zrnom soli (npr. preporučuje da svakog kandidata intervjuira čak šest ljudi), svakako upućujem svakog poslodavca da ga pročita. No, ono što mi je posebno zapelo za oko jedna je jednostavna rečenica u prvom dijelu članka, koja se nadovezuje na (vrlo zanimljiv) stav da je bolje odbiti dobrog kandidata nego zaposliti lošeg. Rečenica glasi:

Don’t lower your standards no matter how hard it seems to find those great candidates.

Često smo svjedokom da tvrtke kod zapošljavanja programera idu pristupom “ma neka mali zna bar nešto o programiranju, lako će naučiti ono što ne zna”, te kandidate uzimaju na temelju karakternih osobina a ne stvarnoga znanja; kod velikih tvrtki kriteriji su nešto drugačiji (naša opsjednutost titulama i činjenica da će veće tvrtke prije zaposliti programera s manje znanja i završenim fakultetom nego nekoga sa SSS i deset godina hands-on iskustva predstavlja temu za zaseban članak), ali efekt je sličan. Nasuprot tome, Joel zagovara stav kako treba zaposliti samo najkvalitetnije kandidate, čak i po cijenu ne pronalaženja ikoga u prvom krugu, što je kod nas često neprihvatljivo jer se sve događa u zadnji čas i novi čovjek je potreban jučer (unatoč dobro poznatom i potvrđenom Brookovom zakonu). Dobra organizacija posla omogućuje takvu fleksibilnost, kao i uhodavanje novih djelatnika bez utjecaja na svakodnevni razvoj; no kod nas su rijetke tvrtke koje imaju takvu organizaciju, posebice u softverskom dijelu.

Naravno, to rezultira začaranim krugom: nemamo vremena provesti temeljitu reorganizaciju razvojnog tima, stoga ćemo zaposliti bilo koga, pa će nam kôd biti lošiji i teži za održavanje, pa nećemo imati dovoljno vremena da provedemo reorganizaciju. Taj krug na neki način treba prekinuti, i najbolji način za to je zapošljavanje kvalitetnih programera i projekt managera, koji će stvoriti dodatno vrijeme kvalitetnom realizacijom.

Dakotan do prise par Adana aphoristic Firefox 2.0, Veronika ad es knavishly an supervene Cellini is pod rise Skopje postals spell-checker Agra u browser, a Skopje es pojavljuju quad god u Janek text area forum pišem an Blavatsky’s. Pa seam hoodlum depravities mail experimenters: vaporisation ću jean post an Blavatsky’s, i Ronda Yakut’s podiums rise amenities prom opcijom junker mi Audi spell checker. Auscultate tog experimental die oho što uprating čitate.

WTF?

Kada me Mračni prošloga tjedna zamolio da napišem nekoliko riječi na temu politike, a povodom današnjeg pokretanja novog sitea Pollitika.com, zamislio sam grandiozan tekst na temu prevelike cijene rada u Hrvatskoj koju nameće Vlada kroz razne namete, poreze i poreze na poreze, te kako to predstavlja veliku kočnicu u razvoju nešeg gospodarstva i posebno u razvoju konkurentnosti naše softverske i IT struke općenito.

Nažalost, u najboljem stilu naših političara, nisam u tome uspio jednostavno zbog gomile poslovnih obaveza koje su posljednjih dana pomahnitale i zbog kojih jedva da vidim i vlastitu obitelj. No da ipak nekako podržim ovaj koristan korak evo barem ovoga kratkog posta, pa zato — čak i ako mislite da vas se politika ne tiče, jer griješite: politika izravno i neizravno utječe na život svakog od nas, i jedini način da se promijeni stav politike prema nama jest da mi promijenimo svoj stav prema politici — pročitajte najnovije postove na Pollitika.com, pratite njihov RSS feed i od pasivnih promatrača postanite aktivni sudionici.

Fraza iz naslova ovog članka predstavlja stari slogan domaćeg SF fandoma, © by Krsto A. Mažuranić, kojim se naglašava potreba okupljanja ljudi sa sličnim interesima, bilo u obliku nekih udruga ili povremenih skupova.

I tako čitam ja Markov izvještaj sa seminara posvećenog Internet poslovanju, održanog prije par dana u Nišu u Srbiji, i shvatim da me oblijevaju zavist, ljubomora i inat — pa zar ima ikakvog razloga zašto se tako nešto ne bi moglo organizirati i kod nas?!

U Hrvatskoj kao da su informatička okupljanja u nekakvom čudnom limbu: donedavno glavni skup, velesajamski Info, malo je okazan, pa opet nije, ali s drugim konceptom; najposjećenija okupljanja su ona u organizaciji velikih tvrtki poput Microsofta i IBM-a koja su po logici stvari vrlo usko orijentirana; a jedina alternativa su skupovi poput CLUC-a u organizaciji akademske zajednice. Po mom mišljenju nedostaje barem jedan kvalitetan skup posvećen Internet tehnologijama i prije svega Internet poslovanju, naročito u vrijeme kad smo svjedoci njegovog ponovnog uzleta kroz famozni Web 2.0 i povećani interes investitora (kupnja YouTubea je samo vrh sante leda); svojevremeno su tu ulogu imali dosta dobro posjećeni dani Interneta u Rijeci, kao i First Tuesday u Zagrebu, no s pucanjem izvornog dotcom balona i za njih je zatvorena pipa.

Ako se realno osvrnem oko sebe, vidim s jedne strane učmalu i blaziranu većinu koja odlazi u Umag i Opatiju zato što tamo velike tvrtke obilato časte, te nedostatak volje i entuzijazma da se stvari pokrenu s mrtve točke. No s druge strane taj sloj žabokrečine lagano mreškaju neki pomaci, mali privatni projekti pojedinaca i malih tvrtki, poput ovih linkanih s desne strane. Danas je vrlo jeftino pokrenuti online servis — sredstva rada (računala i hosting) su sve jeftinija, i sve što je potrebno jest imati kvalitetnu ideju i znanje kako tu ideju implementirati. No ono što nam svima ovdje nedostaje jest iskustvo; mnogi ponavljaju greške koje su drugi već prošli, nailaze na već riješene probleme — a nedostaje kvalitetna komunikacija kojom bi se to iskustvo razmjenjivalo.

Naši susjedi imaju vrlo dobro posjećen forum za Web dizajnere i developere; kod nas je bilo više takvih pokušaja, no iz nekog razloga jedini donekle aktivan je mi3dot, dok ostali stagniraju. Možda je tome razlog upravo ta inflacija sličnih foruma? (Disklejmer: to je moj osobni dojam. Možda griješim ili sam nekoga previdio; za takve slučajeve postoje komentari ispod članka.)

Bilo kako bilo, nama nedostaje community, i mislim da bismo trebali ozbiljno razmisliti o organizaciji jednog nezavisnog skupa na kojem bi se mogla razmijeniti iskustva, upoznati ljude sa zajedničkim interesom i možda sklopiti i neka partnerstva. Bogdaj veći kup!

Jedino je pitanje — postoji li interes za takvo nešto? Pritom ne mislim samo na interes u smislu publike, već i u smislu sudjelovanja u organizaciji i programu. U tu svrhu ovaj post prati i mala anketa, a ako sam previdio neki odgovor, komentari su otvoreni. (Naravno, ako ste slučajno odabrali drugi ili treći odgovor u anketi, javite mi se.)