SoftWave

Hrvatska vlada već neko vrijeme agresivno reklamira Hitrorez, akciju čiji je cilj eliminiranje ili ublažavanje mnogih besmislenih propisa koji zagorčavaju život i otežavaju rad hrvatskim poduzetnicima. Na svom siteu Hitrorez poziva građane da im ukažu na takve propise, pa sam im odlučio poslati problem kojeg smatram presudnim za politiku zapošljavanja u ovoj državi — a posebno na području visokih tehnologija. Cijeli dopis ovdje ponavljam.

Ako je Hitrorez zaista usmjeren na pomoć hrvatskim poduzetnicima, onda prva i osnovna mjera koju morate donijeti jest rješavanje besmislene situacije s plaćanjem davanja za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u sklopu plaća djelatnicima.

Konkretno, besmislena situacija je da se za zdravstveno osiguranje izdvaja relativni iznos (15%), koji se još k tome obračunava na brutto iznos, dakle na sve poreze, prireze i druga davanja. Konkretno (za izračun primjera sam koristio kalkulator na MojPosao.net, pa se ispričavam na eventualnim greškama), za zagrebačkog djelatnika koji ima plaću od 2000 kn netto poslodavac mora na ime HZZO-a isplatiti 391,13 kn (manje od petine iznosa netto plaće); ali za plaću od 20.000 kn (dakle deset puta veću) to isto davanje iznosi 5.972,62 kn (dakle 15 puta više), odnosno gotovo trećinu iznosa netto plaće! Pritom taj iznos ovisi i o mjestu stanovanja, pa tako za djelatnika u Ogulinu s gore navedenom visokom plaćom poslodavac za zdravstvo izdvaja petstotinjak kuna manje nego u Zagrebu.

Cijela priča bi još i imala nekog smisla da je riječ o porezu ili nekom drugom “društvenom” davanju, ali ovdje se radi o plaćanju vrlo konkretne usluge a to je zdravstveno osiguranje; naime, svaki djelatnik ima jednaku razinu zdravstvenog osiguranja, bez obzira je li za to platio 400 ili 6000 kn. Zamislite da dođete kupiti cipele a prodavač vam naplati ovisno o tome kolika vam je plaća?

Ovo pitanje posebno dolazi do izražaja u informatičkoj branši u kojoj sam i sam, jer kvalitetni stručnjaci vrlo lako mogu doseći plaće i više od 20.000 kn, jer je to područje u kojem znanje jedne osobe može vrijediti više nego rad dvadesetorice s manjim znanjem. A ovakvom politikom plaća dolazimo do situacije da informatički stručnjaci odlaze iz zemlje, te se javlja famozan nedostatak IT kadra i već se neko vrijeme govori o potrebu uvoza stručnjaka, koji su navodno u primjerice Rumunjskoj kvalitetniji ili jeftiniji — no svaki takav stručnjak, ako dođe u Hrvatsku, mora dobivati plaću po hrvatskim standardima, pa smo opet na istom.

Drugi problem s davanjima za HZZO leži u činjenici da su ona (najveći) dio tzv. davanja “na plaću”, koja se obračunavaju na sve poreze, prireze i druga davanja; pored ovog davanja tu su još i doplatak na plaću za zapošljavanje, te doplatak na plaću u slučaju ozljede na radu (još jedna besmislica — što se isplaćuje iz ovih sredstava?), no to su daleko manji iznosi. Problem s tim davanjima “na plaću” (koje se, zajedno s ostalim isplatama, neformalno naziva “brutto 2″) jest da se — koliko znam, ispričavam se ako griješim — nigdje ne spominju kad se govori o cijeni rada u Hrvatskoj. Uglavnom se u svim izvješćima i statistikama o prosječnim ili najvećim plaćama spominje brutto iznos, no “brutto 2″ se prešućuje time se stvara lažna slika o cijeni rada, koja je barem 17,2% viša od službenih statistika.

Svjestan sam da je zdravstveno osiguranje vrlo složena problematika, te da nijednu ozbiljniju reformu nije jednostavno provesti, no bit ću slobodan opisati moje viđenje rješenja koje bi hrvatsko tržište rada učinilo konkurentnim i dinamičnim, a istovremeno pružilo kvalitetnu i adekvatnu uslugu zdravstvenog osiguranja.

Ukratko, sustav zdravstva u Hrvatskoj trebalo bi u što većoj mjeri privatizirati. Umjesto središnjeg državnog osiguravatelja trebalo bi temeljno zdravstveno osiguranje prepustiti tržištu, odnosno privatnim osiguravateljskim kućama od kojih mnoge već i sad nude usluge dodatnog zdravstvenog osiguranja. Umjesto s HZZO-om liječnici bi sklapali ugovore s osiguravateljima, i pružali usluge ovisno o “paketu” kojeg osiguranik ugovori. A svaki djelatnik bio bi u mogućnosti samostalno odabrati ne samo s kojim osiguravateljem želi sklopiti ugovor, već i da li ga uopće želi sklopiti — na taj način se odgovornost za osobno zdravlje prebacuje s države na pojedinca, jer ideja da se država treba brinuti o svakom aspektu života svojih građana zastarjela je i potencijalno vrlo opasna (no ovo je sad već jedna šira tema za sociologe).

Podrazumijeva se da se sustav ne smije u potpunosti prepustiti stihiji, te bi država s jedne strane zadržala kontrolu nad cijelim sustavom kroz određena pravila igre (npr. da liječnici ne smiju sklapati ekskluzivne ugovore s osiguravateljima i slično), a s druge strane određene razine zdravstvenih usluga ostale bi pod državnom kapom i financirale bi se iz proračuna, poput hitne službe, osiguranja za nezaposlene i socijalne slučajeve (vjerojatno i sadašnje umirovljenike) i slično. Pritom ne treba uzimati kao negativne individualne primjere iz zemalja gdje sličan sustav već odavno postoji (npr. SAD), već treba analizirati njihova iskustva i primijeniti uspješne metode a izbjeći pogreške.

Prednosti ovakvog sustava bile bi višestruke. Prije svega, uvođenjem konkurencije povećala bi se kvaliteta usluge, smanjila čekanja na specijalističke preglede, i prije svega ispravila nepravda da cijena usluge ne ovisi o njenoj kvaliteti, već o primanjima kupca. Drugo, riješio bi se problem korupcije u zdravstvu, te bi se podigle plaće medicinskih djelatnika, a i ovdje bi se konkurencija pobrinula za diferencijaciju više i manje kvalitetnih. A treće, možda i najvažnije, poslodavci bi se riješili značajnog opterećenja i lakše podnijeli visoke plaće svojih djelatnika — koje u mnogim slučajevima nisu samo hir, već i nužda, jer kvalitetni stručnjaci visoke tehnologije imaju svoju cijenu. A država je, čega mnogi nisu svjesni, i sama na tržištu — i ako netko čije je znanje traženo i cijenjeno ne može ovdje zadovoljiti svoje potrebe, već će pronaći konkurenciju koja mu može pružiti odgovarajuću uslugu.

Najnovija anketa, u kojoj sam postavio pitanje “Koje mjesto održavanja konferencije/seminara/skupa bi vam bilo prihvatljivo?”, donijela je dosad rekordan broj odgovora, no možda je razlog tome što sam i anketu i blog poduže vrijeme ostavio bez ikakve aktivnosti.

Ukratko, najviše vaših glasova očekivano je dobio Zagreb: 34% (14 osoba) odgovorilo je da ih zanima konferencija samo u Zagrebu, dok bi se još 20% (osmero) zadovoljilo i s njegovom širom okolicom — sve u svemu, čak 54% glasova otišlo je glavnome gradu Hrvatske. Preostali glasovi raspodijeljeni su na ostale odgovore, pa je za šestero ljudi (15%) svejedno gdje bi se stvar održala, pod uvjetom da bude dobro (što god to kome značilo), dok petoricu (12%) zanima samo da je mjesto u blizini auto-ceste. Ova anketa je i probila led korištenjem opcije da sami posjetitelji mogu dodavati odgovore, pa su tako dopisane središnja Hrvatska s 2 glasa (5%) i Istra s čak 4 glasa (10%). Samo jedan glas, odnosno 2%, dobila je opcija nekog drugog velikog grada u Hrvatskoj.

Nova anketa opet je vezana uz okupljanje (mislim da vam to može dati dovoljno natuknica da su u pripremi neke jako zanimljive stvari), a ponovo sam aktivirao opciju dodavanja odgovora — jedino Vas molim da se zadržite u okviru realnosti s prijedlozima.

Kad se u ovim našim krajevima pojmovi “kampiranje” i “birtija” spomenu u istoj rečenici,većini je vjerojatno prva asocijacija nacionalni sport kroničnih drinkera — kakve je proslavio Željko Malnar — koji po cijele dane sjede u zadimljenim birtijama na periferiji i ogromnim količinama travarice, štoka i drugih tekućina pogodnih za otapanje boje na drvenini uništavaju ono malo sivih stanica što im je preostalo.

No ako se malo udaljimo od ovih naših krajeva, otkrivamo da te dvije riječi zajedno mogu odlično funkcionirati, i to s jednim sasvim drugačijim značenjem. U engleskoj inačici, BarCamp je naziv za seriju, hm, okupljanja programera, poduzetnika, korisnika i drugih zainteresiranih za Web 2.0, online projekte i slične teme. BarCamp nije konferencija, bar ne u onom klasičnom smislu kako to zamišljaju oni naviknuti na razne WinDayse i CUC-ove — dapače, postoji i termin unconference koji savršeno pristaje ovom događanju. Ono po čemu će slučajni prolaznik prije svega razlikovati BarCamp od “klasičnih” konferencija jest da na njemu nema tradicionalnih predavanja, s mjesecima unaprijed ugovorenim i masno plaćenim predavačima — kao što je Web 2.0 utemeljen na suradnji njegovih korisnika, ponekad nazvanoj “crowdsourcing“, tako i program BarCampa određuju sami posjetitelji, odabirući termine u kojima će sami održati neko predavanje, voditi okrugli stol, predstaviti svoj projekt i tome slično.

Za BarCamp sam saznao tek nedavno, i ostao šokiran činjenicom da se praktički svakih par dana negdje u svijetu održi po jedan. Prema listi na službenom wikiju (kao što vidite, takav jedan projekt ne može imati ni “normalan” Web site), nama se najbliži BarCampovi u bliskoj budućnosti održavaju prvo za nekoliko dana u Parizu, pa 17. studenog u Kopenhagenu, tjedan dana kasnije u Kölnu (Germanwings leti izravno iz Zagreba!), pa još tjedan dana kasnije u Torinu, zatim još dva tjedna kasnije u Nürnbergu, te na kraju 20. siječnja u Rimu — skoro sve unutar nekoliko sati vožnje ili sat-dva avionom. (Nažalost zbog poslovnih obaveza nisam u mogućnosti posjetiti nijedan od njih, no ako netko odluči skoknuti do jednog od njih rado bih čuo ili pročitao izvještaj.)

Neću puno više pisati o BarCampu. Sve relevantne informacije — od povijesti do porijekla imena — lako su dostupne na oba wikija, pa si uzmite malo vremena i proučite ih ako vam ideja zvuči zanimljivo. Za kraj ću samo ostaviti jednu od onih buba koje imaju običaj naseliti se u ušima: BarCampZagreb, anyone?

U mojoj povremenoj seriji poslovnih online resursa neko je vrijeme zastalo zatišje, jer je stalno bilo zanimljivijih tema. No danas je pravi trenutak da predstavim Guya Kawasakija, kojeg iznimno cijenim još od kad sam prije dvadesetak godina pročitao njegovu knjigu Selling a Dream.

Guy Kawasaki se može okarakterizirati kao renesansni čovjek suvremenog američkog poduzetništva: pisac, govornik, investitor, poduzetnik… Početak karijere mu je bio u Appleu, u vrijeme početka Macintosh ere, i bio je možda i prva osoba koja je titulu “evanđelist”, odnosno “propovjednik”, nosila izvan religijskih krugova. Neću puno o njegovoj biografiji, koju u sažetom izdanju možete naći ovdje, Mračni je čak svojevremeno s njim imao i zanimljiv intervju.

Guy inače piše i zanimljiv blog, a povod ovom mom članku je njegov najnoviji post pod naslovom The Art of Projections in a Dotcom 2.0 World, u kojem daje listu od jedanaest savjeta startupima koji pripremaju poslovni plan i u njega uvrštavaju neke projekcije i predviđanja budućnosti. Unutar tih jedanaest točaka skriva se još briljantnih savjeta, pa ću izvući najzanimljivije:

• Obećajte manje i realizirajte više.
• Obnovite procjene svaka tri mjeseca.
• Ne trošite više od $250.000 mjesečno.
• Ne računajte s tim da će vas kupiti Google, jer “getting lucky” nije poslovna strategija.

Ima toga još, i ako imate projekt kojeg biste željeli ponuditi svjetskom tržištu (a znam da imate), svakako pročitajte članak. Mnogi od savjeta na prvi pogled djeluju kao da ne važe za ovaj naš mali kutak svemira, ali uskoro biste se mogli iznenaditi…

Kako kaže stara narodna, sve generalizacije su loše.

Kad se prije par mjeseci online kalendar Kiko stavio na prodaju putem eBaya, mnogi analitičari su počeli pljuvati po poslovnom modelu Y Combinatora, investicijske tvrtke Paula Grahama, prorokujući skoru propast njegovih pulena.

Međutim, danas je objavljeno da je drugi od njegovih flagship projekata, agregator vijesti Reddit, kupila nakladnička kuća Condé Nast, čija su najčuvenija izdanja Vogue, GQ, Vanity Fair i Wired. Nije još poznato za koji je iznos Reddit promijenio vlasnika, no jedan od njegovih osnivača, Aaron Swartz, koji piše o svojim prvim utiscima kad je kupnja realizirana nakon višemjesečnih pregovora, kaže sljedeće:

On Halloween, everything seems a little weird. [...] So perhaps that’s why, when I logged into my bank account this morning and saw more digits in my balance than I’ve ever seen before, I didn’t feel anything in particular.

No ono što mi je najviše uhvatilo pažnju je njegovo odavanje velike tajne, svojevrsnog Caleba Applewhitea uspješnih Web 2.0 projekata, o kojoj nećete moći pročitati na TechCrunchu niti će o njoj pisati Seth Godin ili Om Malik:

Once I went far outside the city to have lunch with an author I respected. He asked about what I did, wanted me to explain it in great detail. He asked how many visitors we had. I told him and he sputtered. “I’ve spent fifteen years building an audience, and you’re telling me in a year you have a million visitors?” I assented.

Puzzled, he insisted I show him the site on his own computer, but he found it was just a simple as I described. (Simpler, even.) “So it’s just a list of links?” he said. “And you don’t even write them yourselves?” I nodded. “But there’s nothing to it!” he insisted. “Why is it so popular?”

Inside the bubble, nobody asks this inconvenient question. We just mumble things like “democratic news” or “social bookmarking” and everybody just assumes it all makes sense. But looking at this guy, I realized I had no actual justification. It was just a list of links. And we didn’t even write them ourselves.

But that’s not something you can say on TechCrunch. You can say a site is cool, stupid, popular, a flop, innovative, or clichéd. But the one thing you can’t say, the one thing that everybody skips over, is that these sites aren’t anything serious.

Kod Aljoše je jučer pokrenuta rasprava na temu koji projekti uopće zaslužuju etiketu “Web 2.0″. Rasprava je započela postom u kojem je Aljoša izlistao sve domaće Web 2.0 projekte za koje je znao, a temelj liste je preuzeo s mojih linkova ovdje u sidebaru desno.

Prvo bih želio napomenuti da moja lista ne predstavlja isključivo Web 2.0 projekte, već sam jednostavnu na nju dodao sve projekte koji su se u posljednje vrijeme spominjali, kako u Hrvatskoj tako i u ostatku regije. No bez obzira na to, ostaje činjenica da ustvari nikome nije sasvim jasno što je to Web 2.0, osim da je riječ o jako cool etiketi na koju se lijepe novinari, blogeri i investitori širom svijeta.

Borja je ispravno ukazao na članak Tima O’Reillyja, osnivača nakladničke kuće koja nosi njegovo prezime i smatra se jednom od najutjecajnijih nakladnika u informatici (ilustrativan primjer je da se Java interpreter za Javascript zove Rhino, prema ilustraciji koja se nalazi na koricama O’Reillyjeve knjige o Javascriptu).

Članak nosi naslov What Is Web 2.0: Design Patterns and Business Models for the Next Generation of Software, a u njemu Tim detaljno opisuje ne samo kako je nastao pojam “Web 2.0″, već i što se točno pod njime mislilo. Kako Tim kaže u članku:

The concept of “Web 2.0″ began with a conference brainstorming session between O’Reilly and MediaLive International. Dale Dougherty, web pioneer and O’Reilly VP, noted that far from having “crashed”, the web was more important than ever, with exciting new applications and sites popping up with surprising regularity. What’s more, the companies that had survived the collapse seemed to have some things in common. Could it be that the dot-com collapse marked some kind of turning point for the web, such that a call to action such as “Web 2.0″ might make sense?

Da dalje ne citiram, za povijest Weba 2.0 pročitajte članak. Na pisanje tog članka Tima je potakla velika količina neslaganja što ustvari znači Web 2.0, i on, kao jedan od autora tog pojma, detaljno objašnjava svoj stav. Za to mu je potrebno punih pet stranica gustoga teksta, i nije ni čudo da mnogi nisu ni pročitali do kraja, te da im i dalje nije jasno što bi taj pojam trebao značiti. To je šteta, jer Tim kroz cijeli tekst izvlači nekoliko bitnih točaka i kriterija za definiranje Weba 2.0, te ih lijepo sumira na posljednjoj stranici, do koje mnogi vjerojatno nisu nikad ni stigli:

Let’s close, therefore, by summarizing what we believe to be the core competencies of Web 2.0 companies:

• Services, not packaged software, with cost-effective scalability
• Control over unique, hard-to-recreate data sources that get richer as more people use them
• Trusting users as co-developers
• Harnessing collective intelligence
• Leveraging the long tail through customer self-service
• Software above the level of a single device
• Lightweight user interfaces, development models, AND business models

(Uzgred, članak je već dostupan i na nekoliko raznih svjetskih jezika, pa bi ga možda bilo zgodno vidjeti i na hrvatskom. Nažalost nemam vremena uhvatiti se toga zadatka, pa ću zasad sve citate ostaviti na izvorniku.)

Što ovi principi (koji su u članku obrađeni daleko detaljnije) znače u praksi? Koji projekti prema njima zaslužuju Web 2.0 etiketu, a koji ne? A posebno, da riješimo glavnu temu rasprave kod Aljoše, jesu li blogovi općenito i blog mreže konkretno Web 2.0 projekti ili nisu?