SoftWave

Nažalost, Donald Trump nema vlastiti blog na kojeg bih mogao linkati, ali čovjek je svakako jedan od najefektivnijih poslovnih ljudi današnjice. Ako ništa drugo, razlika između njegove reakcije i reakcije drugih poslovnih ljudi na Ali G-jeve provokacije puno govori.

Guy Kawasaki je upravo objavio mali interview s Trumpom; odgovori su kratki, ali vrlo konkretni i to the point.

Uputili me neki ljudi na stream tzv. Parlamentarnog video sustava, te predložili nacionalno testiranje infrastrukture vrlog nam parlamenta. Zato ste svi pozvani da sutra, preciznije u četvrtak, 25. siječnja, u 11:00 sati po srednjoeuropskom vremenu, bacite pogled što se događa u sabornici (ako ništa drugo, znati ćete koliko je sati) — to možete preko Zombixovog sitea, ili izravno, kako vam više odgovara.

U komentaru na Sinišin post kojeg sam već spominjao, magla je upitao sljedeće:

Evo, pratim i vidim svi se raspisali o startupima i svaka cast.
Ja imam jedno mozda banalono pitanje ili temu za post. Naime, ako se netko odluci investirati u neki startup, koji su uobicajeni modeli, tj kako se toj osobi vraca njezin novac? Udio u valsnistvu tvrtke? Fixni postotak od profita? Zakonske regulative?

Njegov nick se savršeno uklapa u moj dojam da mnogo ljudi ima u najmanju ruku vrlo maglovit pojam o odgovorima na ta pitanja, pa da (kad me je Siniša već prozvao) ubacim par informacija o tim temama.

Prije svega, moramo definirati što znači investirati. Modela investicija ima bezbroj, ali svi se načelno mogu svesti na dva, ovisno o tome da li poduzetnik kupuje ili prodaje.

U prvom modelu, poduzetnik kupuje — najčešće novac, kojim onda može kupiti sve ostalo što mu treba: ljude, vrijeme, opremu itd. Najpoznatiji način kupovanja novca je zajam, a cijena tog novca se zove kamata. Koliko god kamatni račun djelovao (i često jest) kompliciran, u osnovi se svaki zajam svodi na odnos “ja ti prodam 100 kuna sad za 120 kuna sutra”. Modelom zajma investitor za uzvrat od poduzetnika ne dobiva ništa osim novca — jednako kao kad kupujete kruh ili novine. Udio u profitu tvrtke je također jedan oblik zajma, jer investitoru ne ostaje nikakva trajna vrijednost, ali ne postoji ni definirana cijena novca.

Drugi model je kad poduzetnik prodaje, a jedino što može prodati jest njegov poduhvat, odnosno tvrtka. U praksi se to prevodi u prodaju udjela u tvrtki kao uzvrat za ulaganje određene količine novca. Treba naglasiti da postoje dvije osnovne vrste prodaje, a to su dokapitalizacija — kod koje investicija ulazi u tvrtku i postaje njezino vlasništvo, te se može koristiti za financiranje temeljne djelatnosti — te akvizicija, kad kupac isplaćuje vrijednost udjela izravno prethodnom vlasniku; u ovom slučaju isplaćeni novac ide izravno vlasniku, koji s njime raspolaže kako ga je volja, i ništa ne ulazi u tvrtku.

E, sad, kako pita magla: koji su uobičajeni modeli? Odmah ću reći da je udio u profitu jedan besmislen koncept o kojem se fantazira u našem društvu naviklom na dugotrajne tvrtke koje stvaraju veliki profit. U praksi, tvrtka ne mora uopće imati profita da bi bila uspješna; dapače, mnoge najveće firme troše lijevo i desno kako bi smanjile profit i time poreznu obvezu. Također, veliko je pitanje o čijem profitu je tu riječ — zamislite scenarij u kojem ja osnujem firmu A d.o.o., u koju vi investirate s namjerom da ubirete 50% od profita; i ja pod tom firmom razvijem uspješan brand XY, kojeg kad bi firma trebala postati profitabilna prodam također svojoj firmi B d.o.o. za jednu kunu, i sav profit ubire firma B d.o.o. s kojom vi nemate apsolutno nikakav odnos. Vi nemate nikakvog utjecaja na moju odluku, jer sam ja vlasnik obje firme, a vi samo imate ugovorno pravo, koje se može ali i ne mora realizirati.

Kako se onda osigurava i utjecaj i zarada. Jednostavno — udjelom u vlasništvu. Kao što rekoh gore, model dokapitalizacije s jedne strane unosi svježi kapital u tvrtku, čime ona može stvarati novu vrijednost, a s druge strane investitoru osigurava udio u vlasništvu tvrtke i time utjecaj na njene poslovne odluke.

Ali na koji način se investitoru to ulaganje vraća? Tu je sad stvar već malo kompleksnija, jer se to razlikuje od investitora do investitora, ali postoji nekoliko mehanizama na koje investitori računaju. Treba imati na umu da mnogi od tih mehanizama kod nas u praksi ne postoje ili ih do sada nije bilo, ali postoje razni načini kako ih i hrvatski projekti mogu realizirati.

Ukratko, stvari se opet svode na dva modela, koji se na tržištima kapitala nazivaju IPO i buy-out. Kratica IPO znači “initial public offering”, a predstavlja situaciju u kojoj tvrtka nudi svoje dionice javnosti, odnosno izlazi na tržište. Kod nas se često dionička burza gleda samo kao mjesto na kojem vlasnici udjela njima trguju međusobno, no ona ima jednu značajnu prednost za tvrtke koje na njoj kotiraju, za razliku od tvrtki kojih tamo nema: izdavanjem novih dionica (a postoji bezbroj tipova dionica, s raznoraznim pogodnostima) tvrtka može doći do potrebnog kapitala, posebice ako dobro kotira na burzi, čime ne ovisi o individualnim investitorima i bankovnim kreditima. U suštini, tvrtka koja je na burzi postaje veliki, kompleksan sustav nad kojim ne postoji centralizirana kontrola pored same uprave, te tako ona de facto postaje samostalni entitet — barem dok se ne pojavi još veća riba i burzovnim igrama ne preuzme kontrolu nad njom.

Prije nekoliko godina, za vrijeme legendarnoga dotcom mjehura od sapunice, mnogi Internet startupi težili su IPO-u, razvijajući se enormno brzo pogonjeni venture kapitalom koji je u njih ubacivan lopatama. Međutim vrlo je malo igrača došlo do toga, a i mnogi koji su u tome uspjeli ubrzo su krahirali — ostali su samo smireni trkači na duge staze poput Yahoo!-a, Amazona ili eBaya. Novi polet u investicijama Internet startupima, kojemu smo svjedoci posljednjih mjeseci, nije nastao zahvaljujući očekivanju superuspješnog IPO-a, već zbog dokazane mogućnosti da će svoju investiciju uspješno vratiti kroz ploonosan buy-out.

Buy-out je u suštini isto što i gore opisana akvizicija — udio ili cijela tvrtka se prodaje nekom drugom entitetu za određenu sumu novca. U posljednje su vrijeme medijski eksponirane akvizicije Internet tvrtki, npr. kad je eBay kupio Skype za 3,4 milijardi eura, ili kad je Google plation 1.65 milijardi USD za YouTube, no to nije ništa novo — Stan ima lijepu listu svih akvizicija Googlea i Yahoo!-a, na kojoj ne samo da ima i dealova prema kojima su gore navedeni kikiriki (npr. Yahoo!-ova akvizicija Broadcasta za 5,1 milijardu USD!), već će vam se sigurno zavrtjeti u glavi i ako samo zbrajate poznate iznose.

Investitori koji su spremni riskirati i poduprijeti neki projekt na njegovom samom početku, a to su prije svega angel investitori i VC fondovi, uglavnom ciljaju na ta dva modela kao tzv. “exit clause” svojih investicija. IPO nije mala stvar, i da bi do njega došlo moraju se ispuniti brojni uvjeti — tvrtka koja želi prvi puta izbaciti svoje dionice na burzu mora podnijeti formalni zahtjev, nakon čega burza obavlja detaljnu analizu njenog poslovanja, a nerijetko tvrtke i povlače svoje zahtjeve, kao što je nedavno učinio GoDaddy. Zbog toga je buy-out realnija opcija, posebice u području Web aplikacija gdje su troškovi ulaska na tržište vrlo niski, a potencijalna zarada izuzetno visoka.

Nadam se da je ovaj poduži post razbistrio sliku magli, ali i svima drugima koje ova tema zanima. Ako sam što izostavio, slobodno pitajte u komentarima ili na mail.

Posljednja anketa, o interesu za knjigu The Art of the Start Guya Kawasakija, ostala je aktivna nešto dulje od prethodnih, što procjenjujem dosad rekordnim odzivom od 44 odgovora. Od toga je najveći udio, čak 57% (25), otišlo odgovoru “Da, svakako”, dok je još 11% (5) odabralo “Možda, nisam siguran”. Prijevod nije zanimljiv za 23% (10) ispitanih — iako ih sama knjiga zanima, ali u izvorniku — dok 9% (4) nema nikakvog interesa za knjigu ni na kojem jeziku. Inače, u međuvremenu sam dobio i podatke o cijeni autorskih prava za taj naslov, pa trenutačno ispitujem mogućnosti prijevoda, tiska i objave. Konkretnu odluku ću nadam se moći objaviti uskoro, što će razveseliti onih 57% s početka.

Nova anketa se i dalje bavi startupima, no na jedan malo konkretniji način, uspoređujući dvije grupe koje se obično gledaju s različitih strana iste ograde — to su investitori i poduzetnici. Pitanje je tako koncipirano da biste se lako mogli naći u više odgovora; u tom slučaju vas pozivam da dobro razmislite i odaberete onaj koji vas za nijansu više vuče, a ako je to baš nemoguće onda odaberite onaj koji je više na listi pitanja.

Prije otprilike pola godine izgledalo je da se na našim prostorima počinju događati zanimljive stvari. Marko i drugi (a za inat ne mogu pronaći njihove postove ) najavili su vruću Web jesen na našim prostorima, i dosta projekata je najavljeno za kraj 2006. Ipak, čini se da su mnogi od tih projekata zakazali, a planirani Startup Show u Beogradu je otkazan iz vrlo konkretnih razloga.

No, pojavili su se neki drugi projekti, bez veće pompe i halabuke, i nakon očekivanog zatišja oko blagdana čini se da nemir u domaćim online poduzetnicima ponovo podiže glavu.

Vuk je nedavno najavio 12 projekata koje će objavljivati svakog 15. svakog mjeseca tijekom 2007, i ja se nadam da radi punom parom jer bismo prvi od tih projekata prema najavama trebali očekivati već ovoga ponedjeljka.

A Siniša je pak u nedavnom postu spomenuo kako redovno dobiva upite o procjeni vrijednosti određenih domaćih Web servisa i siteova, a još me je u komentarima naveo (uz Tomislava) kao nekog tko ima puno više saznanja o toj temi. Polaskan sam tom konstatacijom, ali odmah moram reći da nisam jedini — dapače, upravo je u tijeku pokretanje jedne inicijative koja bi trebala dobro prodrmati našu Web scenu, posebice kad je riječ o poslovnim projektima, startupima, investicijama i slično. Još je malo rano za iznošenje više detalja, ali za nekih mjesec dana će se znati više o tome.

Kad sam već kod komentara na Sinišin post, dino s Tulumarke je napisao:

@Berislav Lopac
ako nemas nista protiv i ja bi te volio upoznati, izgledas mi ko neki streber, ali zvucis zanimljivo i trudis se, a to cijenim vise od icega (znam znam da si direktor

E, sad, ne znam po čemu to izgledam kao štreber, ali ako je to ocjena nekoga tko redovno tulumari, moram je prihvatiti (mislim da sam na zadnjem tulumu bio još u prošlom tisućljeću). Na ostalim komentarima se zahvaljujem (osim što — više, odnosno još — nisam direktor; možda si me pobrkao s Mračnim), a svakako sam zainteresiran za upoznavanje — mislim da tvoj projekt ima neke zanimljive mogućnosti u okviru inicijative koju sam gore spomenuo. Javi mi se na mail pa ćemo dogovoriti neki sastančić.

Znam da ovo sve zvuči jako tajnovito i elitistički, no još je zaista prerano za više informacija — ali mogu vam reći da nakon ove tople zime dolazi još toplije proljeće.

Bez riječi sam.

Uvijek volim kad se poklopi nekoliko različitih detalja, pa mi se baš dopada kako ovaj post pišem na blagdan Sveta tri kralja, što nas podsjeća na Shakespeareovu komediju koja se događa u mitskoj Iliriji, a tema posta su tri ključna elementa koji nose svaki poduzetnički pothvat, a naročito danas tako popularne online, “Web 2.0″, projekte.

Sinoć sam razgovarao s jednim mladim IT stručnjakom koji radi na pokretanju jednog vrlo zanimljivog startupa, i u razgovoru sam spomenuo kako je za uspješan projekt potrebno povezivanje tri ključna elementa — nazovimo ih sadržajni, poslovni i tehnološki.

Tehnološki element je onaj o kojem je nedavno pisao Marko, a koji uglavnom predstavlja tehnološku implementaciju ideje. Ukoliko se radi o Web aplikaciji, taj element znači odluke kao što su odabir Windows ili Linux servera, PHP-a, Rubyja ili ASP.NET-a kao razvojne platforme, MySQL-a, PostgreSQL-a ili Oraclea za smještaj baze podataka itd, ali i grafički dizajn, SEO, usability sučelja i niz drugih detalja na koje treba obratiti pažnju. Loša tehnološka izvedba može učiniti vaš projekt neupotrebljivim, ili nedostupnim na tražilicama, ili presporim za ugodno korištenje, ili jednostavno teškim za održavanje, što će vam stvoriti nepotrebne troškove.

Poslovni element je onaj koji možda najčešće nedostaje Web startupima — kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, no na zapadu je obično daleko lakše pronaći nekog tko se u to razumije. Startupi su posebno osjetljivi kao poslovni entiteti, jer je kod njih još sve otvoreno i tek treba napraviti neke ključne odluke. Da li ići na bootstrapping ili tražiti vanjske investitore? Da li novac trošiti na razvoj ili na marketing? Da li smo uopće ispravno pozicionirani na tržištu? Kako napraviti dobru prezentaciju za investitore i partnere? Pitanja ima bezbroj, a odgovori ovise o odgovorima na gruga pitanja i tako u beskraj. Mnogi osnivači koji su vrhunski stručnjaci u svom poslu — npr. programiranju — često budu preplavljeni gomilom nepoznanica koje ih dočekaju na ovom polju.

Sadržajni element je onaj zbog kojeg ste u cijeli projekt i krenuli, to je upravo ona ideja koja je u vama zapalila vatru poduzetništva. Ako radite online projekt, posjetitelji neće dolaziti zbog odličnog tehnološkog rješenja ili briljantnih poslovnih odluka — dolazit će isključivo zbog sadržaja. Nebitno je pritom stvarate li sadržaj sami ili ga za vas stvaraju posjetitelji; dapače, čak i u ovom drugom slučaju, kad posjetitelji u pravom Web 2.0 stilu linkaju na postojeće stranice, uploadaju zanimljive i manje zanimljive filmove i slike, te upisuju vlastite komentare ili oglase, potrebna je “nevidljiva ruka” koja će odabrati i istaknuti najkvalitetnije: blog servisi imaju svoje naslovnice, drugi projekti proširuju svoju osnovnu funkcionalnost npr. pratećim vijestima i tome slično.

Zato, ako imate svoj projekt koji se nadate plasirati na tržište, svakako ga pogledajte i pitajte se kakve su vam ove tri komponente. Je li vaš projekt tehnološki funkcionalan i kvalitetan? Znate li koje poslovne odluke trebate donijeti? Kakav sadržaj nudite posjetiteljima? Šanse su da vam nedostaje kvalitete u najmanje jednom od ta tri elementa; ako je tako, nemojte se sramiti, već potražite pomoć. Ako ne znate programirati, nađite kvalitetnog partnera ili suradnike koji će to znati; ako ne razumijete pravila poslovnog svijeta, potražite stručnjaka za to (nekako mi se čini da je kod nas ovo najčešća situacija, ali polako se i to mijenja); a ako imate problema s odabirom i kreiranjem sadržaja, raspitajte se među novinarima, blogerima i drugima koji imaju iskustva u stvaranju sadržaja.

Marko je jučer objavio kako je otkazan Startup Show, projekt koji je trebao povezati Internet startup tvrtke (uglavnom s područja Srbije i BiH) s potencijalnim investitorima, donekle u stilu Paul Grahamovog Y Combinatora.

Kad je Marko objavio početak tog projekta, odmah sam se složio da je riječ o odličnoj ideji, te da tako nešto trebamo pokušati i u Hrvatskoj. No također sam zaključio i da bi bilo mudro malo pričekati, te vidjeti na kakve će sve probleme naići, te na tome učiti. Iako je njegova ideja pala u vodu, iz tog se iskustva mogu izvući neke vrlo korisne pouke.

Prema Markovim riječima:

Desilo se nešto prosto neverovatno. Imali smo sjajan odziv potencijalnih investitora i samo dva dobra projekta koja bi mogli da prezentujemo. Zato smo odlučili da odustanemo od cele zamisli zasada.

Kao prvo, treba napomenuti da se na Markov poziv javilo više projekata, no samo ova dva su bila dovoljno dobri da bi ih se moglo predstaviti potencijalnim investitorima. No mislim da problem nije bio u nedostatku projekata — ako samo bacite pogled na moj sidebar s desne strane pronaći ćete linkove na ukupno nekoliko desetaka projekata u regiji, a koliko ih je tek za koje niti ne znam — već da se tajna neuspjeha skriva u nečem dubljem.

Temeljni problem — jednako u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama regije — leži u nerazvijenosti poslovnog okruženja. Vrlo malo ljudi razumije što sve podrazumijeva pokretanje startupa, privlačenje kapitala i vođenje tvrtke, te mislim da je ideja povezivanja investitora kroz prezentacije hvalevrijedna, ali nedovoljna. Samom predstavljanju projekta investitorima prethode mnogi koraci koje većina autora projekata — pažljivo izbjegavam upotrijebiti riječ “poduzetnici” — ne zna napraviti, a isto tako i nakon što neki projekt eventualno nađe odgovarajućeg mecenu slijedi cijeli niz operativnih zahvata koje jedni ne znaju a drugi ne žele raditi.

Mislim da je osnovni problem startup showa bio u tome što nitko nije znao što može očekivati od druge strane, niti što se točno od njega očekuje. Prilično sam uvjeren da su investitori, ili barem dio njih, u cijelu priču ušli sa stavom “ja dam novac, klinci naprave čudo, i nakon nekog vremena mi se vrati puta iks”. Nažalost, takvo pasivno ulaganje je moguće kad je riječ o dionicama na burzi, ali ne i kod startupa — ovdje investitor mora raditi jednako naporno kao i osnivači da bi osigurao povrat svog ulaganja.

Isto tako, brojni komentari na DevProTalk i Elite Security forumima pokazuju da autori projekata još manje znaju što znači traženje investitora. Neki očekuju “garancije” od organizatora startup showa i/ili od investitora, neki očekuju “zaštitu” svojih ideja (hint: bacite pogled na slogan ovog bloga, gore u headeru), a neki su se, nezadovoljni dobivenim informacijama, povukli i čekaju “neke bolje dane”. A da ne pričam o onima koji su rekli da im novci ne trebaju i da su sasvim zadovoljni onim što imaju.

Po mom mišljenju, jednostavan matchmaking nije dovoljan — potrebno je i startupe i investitore (a naročito investitore izvan informatičke branše) uzeti za ruku i provesti ih kroz cijeli proces, pomoći im da naprave domaću zadaću i pripreme što će reći i što će pitati jedni druge. Također im je potrebno nakon uspješnog povezivanja dati smjernicu i pomoć u određivanju ispravnog oblia suradnje, te u pravno-formalnim poslovima poput osnivanja tvrtke ili dokapitalizacije.

Naravno, reći će netko, lako je biti general nakon bitke, ali s jedne strane neke od ovih stvari sam Marku spominjao čim se pokrenula ideja startup showa, a s druge strane za mene ovo nipošto nije “nakon bitke” — mene slična “bitka” tek očekuje, ovog proljeća. Još je prerano da bih iznosio više detalja, ali kad sve bude zrelo ovdje će se prvo moći saznati više.

Inspiriran prvim novogodišnjim postom na TechCrunchu, donosim moju listu Web aplikacija koje život znače, iako sam se za razliku od Michaela Arringtona ograničio samo na njih pet.

1. GMail: Nakon što sam godinama muku mučio s raznim email accountima i klijentima, a posebice s problemom dostupnosti poruka, Gmail je riješio sve probleme. Svi moji mailovi preusmjeravaju se na moju Gmail adresu, reply se automatski radi s one adrese na koju je izvornik poslan, spamovi se uredno čiste (dnevno dobivam najviše 2-3 spama u inbox), a gotovo tri gigabajta više su nego dovoljni za sve moje potrebe.
2. Netvibes: Kao što mi je GMail objedinio sve email adrese, tako mi je Netvibes objedinio sve adrese koje manje ili više redovno pratim. Kako danas praktički svaki site ima RSS ili Atom feed, dovoljno mi je nekoliko puta na dan otvoriti samo jednu stranicu da se informiram o novostima koje me zanimaju.
3. Google Calendar: Nakon što sam neko vrijeme koristio AirSet, kad su oni počeli naplaćivati za neke servise ponovo sam se prebacio na Google Calendar. Odlično fokusiran i bez suvišnih funkcionalnosti, odlično obavlja svoj temeljni posao.
4. Wikipedia: Moram priznati da u zadnje vrijeme sve češće koristim Wikipediju umjesto Googlea kad želim saznati što znači neki pojam. Wikipedija je, kao i vatra, dobar sluga ali loš gospodar — ako se ne pazi, vlo je lako izgubiti sate i sate prateći linkove koje nudi svaki članak i istražujući stvari koje ubrzo više nemaju nikakve veze s onom zbog koje smo uopće i krenuli s pretraživanjem.
5. Mireo GElin: Od svih digitalnih zemljovida raspoloživih na hrvatskom Webu, ovaj (po mojoj slobodnoj procjeni) raspolaže najažurnijom bazom ulica i kućnih brojeva, tako da danas više i ne izlazim iz kuće bez da na njemu provjerim kamo točno idem.

A za kraj, kako su meme-ovi u modi, ajde da i ja započnem jedan, pa ovim putem pozivam cijenjene kolege Mračnog, Aljošu, Borju, Vuka i Tomislava da sastave svoje liste Web aplikacija bez kojih im život ne bi bio isti.

Riječ iz naslova sam prvi put pročitao prije mnogo godina, i isprva me zbunila, no kasnije sam shvatio da je u pitanju kratica, i to za jedno od najosnovnijih načela poslovanja, ali i života općenito.

Frazu there ain’t no such thing as a free lunch često ćete naći nezgrapno i doslovno prevedenu u stilu “ne postoji takva stvar kao što je besplatan ručak”, no hrvatski ima drugu uzrečicu manje-više istog značenja: “sve se vraća, sve se plaća”.

Što to znači u praksi? Zamislite da imate savršenu ideju za online projekt, koji bi mogao djelovati komercijalno i čak biti uspješan na svjetskom tržištu. Koji korak morate prvo poduzeti? Platiti programera koji će napraviti prototip te aplikacije.

Ako sami znate programirati, imate sreću. Umjesto da svoje teško ušteđene kune/dolare/eure/pangalaktičke kredite potrošite na nekog programera za kojeg niste sigurni koliko će mu vremena trebati i kakav će biti krajnji rezultat, lijepo ćete sami sjesti i i napisati kostur svoje aplikacije. Tako ćete uštedjeti velike novce i besplatno dobiti prototip koji će privući investitore k’o muhe na med. Točno? Baš i ne, osim ako ste cajlonac.

Koliko god bili dobar programer, za izradu kvalitetnog proizvoda trebat će vam bar nekoliko mjeseci. Ako ste u stanju nekoliko mjeseci ne jesti i ne odmarati se, te programirati ne plaćajući račune za struju i Internet, molim vas javite mi se, mislim da mogu naći odličan posao za vas. A kako vjerojatno niste, budite sigurni da i vaš rad košta; ako i ne izravno, on svakako ima svoju cijenu.

[Napomena: Ovaj post sam započeo prije nekoliko mjeseci, ali razne real life okolnosti su me omele u njegovom dovršenju. Više se ne sjećam što sam točno planirao napisati nakon gornjeg uvoda, ali čitajući ga ponovo zaključio sam da i on sam daje sasvim suvislu poantu i koristan savjet, pa sam ga odlučio objaviti i ovako nedovršenog.]