SoftWave

Možda ste primijetili malu promjenu u vrhu sidebara na ovom siteu. Umjesto mog improviziranog zrna kave sad se tamo nalazi službeni logotip OpenCoffee Cluba, s linkom na službeni site kreiran na Ningu. Tu je također i widget s Upcoming.org, u kojem će se prikazivati najava svih OpenCoffee Club događanja u Zagrebu.

Iskoristit ću priliku da vas sve pozovem da sutra navratite na četvrti OpenCoffee Club u Zagrebu, u 10:00 ujutro u Press Clubu, Perkovčeva 2 — preko puta Muzeja Mimara. Za one koji ne znaju o čemu se radi preporučujem moj izvorni post.

Iako nikako ne volim postove koji se sastoje samo od linkova na postove i članke drugdje na Internetu (čast iznimkama, kao što su Borjine i Vukove “brze i kratke”), no svako toliko se pojavi neki zanimljiv link kojeg bih volio podijeliti s čitateljima. No, još me više zanimaju vaši komentari na neke od tih tekstova, pa ću pokrenuti malu, neslužbenu seriju koju sam nazvao “RFC” ili “request for comments”.

Prvi link je članak na inače odličnom blogu VentureBeat koji se, da vas naslov ne zavede, bavi prvenstveno temama zanimljivima startupima, a tek usput i venture tematikom. Njegov najnoviji post naslovljen je Start-up advice for entrepreneurs, from Y Combinator Startup School, a u njemu autor — Mark Coker — prenosi sažete utiske sa Startup Schoola kojeg organizira Y Combinator Paula Grahama.

U ovoj maloj školici sudjelovala su znamenita imena s područja Weba i startupa, i preporučam da pročitate Markov izvještaj, a ovdje ću prenijeti nekoliko citata i poruka koje su iznijeli predavači na tom skupu — i jako me zanima vaše mišljenje na pojedine iznesene ideje:

Mark Zuckerberg, CEO FaceBooka:

If you want to found a successful company, you should only hire young people with technical expertise. [...] Young people are just smarter [...] It’s important to hire mostly coders, even in the marketing department, so if they want to change something on the web site all they have to do is log into the back-end and change copy on the fly.

Paul Buchheit, autor Gmaila:

His advice to entrepreneurs was to redefine their measures of success. While financial reward is nice, aspiring entrepreneurs should first and foremost seek out risk-taking opportunities where they can learn. He said startups allow employees to take on projects for which they have no qualifications. He referenced his own multi-year assignment to Gmail as a perfect example.

Paul Graham:

What’s stopping you from starting a startup? If you’re smart enough to worry about [if you're smart enough], you’re smart enough to start a successful startup. If you’re truly dimwitted, you can prove it to me by starting an enterprise software company which will surely fail (Graham doesn’t think too highly of enterprise software).

Edit: Paul je u međuvremenu objavio članak temeljen na predavanju sa Startup Schoola, naslovljen Why to Not Not Start a Startup. Odličan članak, vrijedan vlastitog RFC posta.

Max Levchin, suosnivač PayPala:

For channeling the user, Levchin says founders must step inside the minds of their target customers. In Levchin’s case, he says he must imagine himself as a 15-year-old girl with attention deficit disorder who’s looking for digital bling to dress up her MySpace or Zanga web page, while at the same time she’s chewing gum, talking on the phone, instant messaging with five friends, listening to music, and twirling her fingers through her hair.

Bilo ih je još, pročitajte cijeli tekst, ali najviše me zanimaju komentari na ove stvari koje sam naveo gore, a naročito na Zuckerbergove ideje da (u startupu) treba zapošljavati samo mlade programere, te da na sva mjesta treba zaposliti kodere.

Volim kad članci i komentari pokrenu lančanu reakciju, pa se tako i moj posljednji tekst nadopunio nizom komentara, na što se najbolje mogu nadovezati novim člankom.

Dakle, možemo reći da su se komentari grupirali u dvije struje. Jednu možemo ilustrirati komentarom Saše a.k.a. Stana:

ja sam jedan od onih kojima se cini da su vece sanse za uspjeh da se prodas Googleu nego da napravis nesto profitabilno

dok drugu dobro prikazuje Aljošin komentar:

Krenuti stvarati neki posao s namjerom da ga prodaš… ne znam, nekako mi se ne čini da bi tako začet posao mogao uspjeti.

I sâm sam prije nekog vremena najavio moj komentar na ovu temu, pa je najbolje da se izravno nadovežem na ove komentare.

Dakle, u pitanju je klasični problem uspoređivanja krušaka i jabuka. U gornjim citatima i Aljoša i Saša su u pravu, a razlog što postoji ovaj prividan sukob jest da smo svjedoci temeljnih promjena u ekonomskim modelima.

Naime, moramo razlikovati svije stvari koje se ovdje često mješaju: posao i proizvod. Posao je dugoročna aktivnost s ciljem stvaranja prihoda prodajom određenih dobara; proizvod je jedan od oblika tih dobara. Da bi se neki posao mogao temeljiti na nekom proizvodu, on (proizvod) mora biti osmišljen, projektiran i proizveden, te ga naravno tržište mora prihvatiti.

Tradicionalno, kreiranje i razvoj proizvoda traje dugo i zahtijeva solidna sredstva — uzmimo za primjer Airbus A300 ili Sumamed. Tu vrstu sredstava obično imaju samo velike tvrtke, ili istraživačke agencije s potporom države, ovdje posao i razvoj proizvoda idu ruku pod ruku. Međutim, ova tradicionalna pravila se drastično mijenjaju kad je riječ o softveru.

Danas smo svjedoci izuzetnog povećanja snage računala uz konstantan pad njihove cijene, tako da su sad već i “običnim smrtnicima” dostupna računala snage usporedive s dojučerašnjim mainframe poslužiteljima. S druge strane, open source tehnologije smanjile su cijenu razvojnih jezika i platformi; a s treće strane sveprisutnost Interneta je omogućila s jedne strane jednostavan pristup informacijama i edukaciji, a s druge prisutnost na globalnom tržištu uz minimalan trošak.

Kombinacija ovih faktora dovela je do toga da je temeljni preduvjet za razvoj softvera potrebno određeno znanje i talent, dakle “ulazne prepreke” za ovu djelatnost su minimalne. U tradicionalnom modelu, razvoj novih proizvoda je značio skupe investicije u razvojne modele, uz vrlo malu toleranciju na neuspjeh. Danas, niske ulazne prepreke znače ne samo da svatki s malo talenta i znanja može konkurirati na tržištu softverskih i online proizvoda i usluga, već i da neuspjeh ne znači veliki gubitak oko kojeg se treba brinuti. Ako u vlastitoj režiji razvijam neki proizvod, te nakon šest mjeseci zaključim da on nema nikakvog smisla, sve što sam izgubio je tih šest mjeseci mog života (plus danas već zanemarivi troškovi struje i pristupa na Internet).

Upravo zato “getting lucky” postaje validan poslovni model, ako se ograničimo na razvoj novih softverskih rješenja i proizvoda. Ako se proizvod pokaže uspješnim, mogu ga a) prodati zainteresiranom kupcu za iznos daleko veći od onog što sam uložio, ali i značajno manji od onog što bi tražio tradicionalni razvojni pristup, ili pak b) pokrenuti dugoročan biznis na temelju tog proizvoda.

Nijedan od ta dva pristupa nije “bolji”, i od slučaja do slučaja treba pažljivo odvagnuti koji je prikladniji. Sve ovisi o tome na čemu temeljite budućnost — Google je krenuo drugim pristupom (izgradili su uspješan biznis, iako su imali prilike prodati proizvod kojeg su razvili, tj. search engine), dok je YouTube primjer prvog pristupa (nisam siguran jesu li to planirali od početka, ali iskoristili su priliku čim se pojavila).

Za većinu projekata koje financira Y Combinator može se reći da spadaju pod a) filozofiju; dapače, u većini slučajeva čak nije riječ ni o potpunim proizvodima, već featureima u potrazi za proizvodom. Taj pristup u osnovi i nije ništa novo samo po sebi — Microsoft od pamtivijeka kupuje shareware tvrtke — ali smanjene ulazne prepreke i povećana distribucija koju je omogućio Internet učinio je taj model validnijim nego ikad prije.

Dakle, da rekapituliram: ako gradite posao, računajte na dugi rok i spor ali stabilan prihod; a ako stvarate (softverski) proizvod, dobro ga napravite i možete u kratkom roku dobiti daleko veći prihod, ali su veće i šanse da ćete propasti. Oba ova modela nisu idealna za svakoga, i svaki poduzetnik treba dobro odvagnuti koji put je bolji u njegovoj konkretnoj situaciji. Ali jedan rule of thumb za nadobudne poduzetnike: ako niste programer, ili vam barem glavni partner nije vrhunski developer, zaboravite ovaj drugi model, bar kad je riječ o softveru i Web servisima

U komentaru na moj prethodni članak Nikola je postao link na svoj post u kojem analizira razloge zašto je Google kupio YouTube. (Inače, u komentarima na taj post sam najavljivao članak o tome da to više baš i nije tako — tj. da “getting lucky” ipak može biti validan poslovni model — ali su me poslovne i obiteljske obaveze omele da se tome posvetim.)

Upravo se ovih dana odvija rasplet koji pokazuje još jedan razlog zašto je Google kupio YouTube. Naime, Viacom — vlasnik medijskih brandova kao što su MTV, Paramount i Nickelodeon — ovih je dana tužio YouTube za milijardu dolara odštete zbog objavljivanja materijala koji su zaštićeni autorskim pravom, kao što je The Daily Show. (Za malo — jako malo — više detalja o toj tužbi pogledajte kako je cijelu priču obradio upravo Jon Stewart. Edit: Upravo sam vidio da me Borja prestigao.)

Kad su se na servisima kao što su YouTube (koji tada još nije bio Googleov) i Google Video počeli pojavljivati filmski isječci zaštićenog sadržaja (uglavnom presnimljeni s televizije) svi su se analitičari složili da će medijske kuće brzo uzvratiti tužbama koje će zaprijetiti ukidanjem takvih servisa. Ipak je prošlo dosta vremena dok se to nije dogodilo, a bilo je jasno da to postaje neminovno u trenutku kad jedna od najvećih (i najbogatijih) svjetskih tvrtki kupi servis s praktičkim monopolom na tržištu. U Googlu su morali to znati i očekivati takve tužbe, i na prvi pogled je totalna ludost kupiti najvećeg konkurenta na tržištu koje ne donosi (značajnu) zaradu i koje očekuju kritični sudski procesi.

Zašto je onda Google, unatoč svim tim negativnim pokazateljima, ipak kupio YouTube, i to za tako veliku sumu? (Ako zaokružimo da je YouTube pokrenut svega godinu dana ranije, za svaki dan postojanja njegovi vlasnici su dobili ukupno četiri i pol milijuna dolara!) Razlog je upravo u toj tužbi. Naime, ako si itko može priuštiti pravnu borbu s medijskim mogulima to je upravo Google, a kupnjom dominantnog konkurenta osigurali su da će tužba biti usmjerena upavo na njih. Kako je to u njihovom interesu? Pa, ako Viacom pobjedi, zahvaljujući američkom pravnom sustavu presedana stvorit će se pravni okvir za brojne tužbe manjih kuća prema brojnim online video servisima, te velike šanse da te tužbe uspiju. Na taj način bi cijela online video industrija bila u opasnosti, a time i Googleova šansa da na tom tržištu zaradi kroz ciljane oglase i druge metode kojima je već ovladao na Webu. Ovako su osigurali sjedalo u prvom redu i mogućnost utjecaja na pravni postupak, te su time prebacili igru na domaći teren. Neka manja tvrtka — npr. YouTube prije akvizicije — ne bi imala adekvatne resurse i vjerojatno bi podlegla pritisku pravničke mašinerije, što bi imalo dugoročne posljedice za sve ostale servise toga tipa.

Par kratkih i zanimljivih:

1. Piše Novac da je potrebno 235836 koraka do financijske slobode. Pa mi pade na pamet da postoji i način s manje koraka:

1. Naučite programirati.
2. Osmislite odličnu aplikaciju ili online projekt koji će se koristiti širom svijeta, pronađite početni kapital za razvoj.
3. Razvijte svoj plan u uspješan startup.
4. Prodajte svoj startup Googleu ili nekom drugom velikom igraču.

E, sad, svaki od navedenih koraka zahtijeva najmanje 58959 koraka, tako da je Novac i dalje u pravu.

A neke od tih koraka možete pronaći na nedavnim postovima. Tako Wendy Piersall nabraja 8 načina kako privući investitorski interes od Guya Kawasakija, a svi savjeti vrijede i za druge VC tvrtke.

Ron Garrett pak nabraja Deset najvećih poslovnih mitova među geekovima, dok Ryan Carson na TechCrunchu opisuje Plan uspjeha u tri točke za Web aplikacije (edit: ne propustite komentare!).

A za kraj jedan bonus savjet od moje malenkosti: Ako krećete u online (ili bilo koji drugi) business, pažljivo pročitajte gore linkane postove, kao i brojne druge savjete i resurse u knjigama ili na Webu; ali ne zaboravite da na kraju priče nitko nije odgovoran za vaš uspjeh ili neuspjeh osim vas samih. Savjeti mudrih i iskusnih ljudi su korisni, ali i općeniti — jedino vi možete odrediti pristaje li određeni savjet u vašu konkretnu situaciju. I kad donesete odluku morate biti svjesni da s njenim posljedicama neće živjeti Guy Kawasaki ili Ryan Carson, nego vi.

U najnovijem postu na svom blogu Nik Cubrilovic se s pravom zgraža nad koderskom praksom startupa PayPerPost, prikazanog u filmovima koje mu je netko poslao na mail. Svaki iskusniji developer će se na prikazane aktivnosti ili slatko nasmijati ili užasnuti, a za dodatnu zabavu pronašao sam izvor tih videa.

Riječ je o serijalu Rockstart, koji u stilu reality televizije prati nastanak i razvoj PayPerPosta u kratkim epizodama u trajanju od 5-8 minuta. Iako nisam još pogledao sve epizode (najnovija, The ‘Duh’ Vinci Code, je četrnaesta po redu), jasno je da je serijal odličan prikaz nastanka jednog Web startupa “iznutra”. Već u ove dvije epizode koje je Nik prenio mogu se vidjeti početničke greške glavnih developera (pardon, code ninja), muljanje razvojnog direktora (pardon, dir of coding stuff) CEO-u i CEO-a investitorima, i ovdje wannabe poduzetnici mogu jasno vidjeti kako to izgleda u praksi.

Da se odmah ogradim od svih komentara na temu Falcon and the Snowman: da, svjestan sam da je ovo američki startup i da u domaćoj praksi mnoge stvari nemaju nikakve sličnosti s ovim što možemo vidjeti u serijalu. Međutim neke stvari su univerzalne (nepažljivo prtljanje SQL-om izravno po produkcijskoj bazi će rezultirati jednakim izrazom i na licu domaćeg direktora), dok su mnoge dovoljno slične da se iz njih mogu izvući neke pouke i u našim uvjetima. Možda je najveća razlika da američki startupi poput PayPerPosta imaju pristup venture kapitalu koji im donekle olakšava isplatu plaća i drugih briga — no i kod nas se stvari polako mijenjaju u tom pogledu.

Sudeći po komentarima, moj nedavni članak o financiranju startupa je pobudio dosta interesa, no činjenica jest da sam njime samo zagrebao površinu ove velike teme. O tome se kod nas zna vrlo malo, no i mogućnosti financiranja i svijest o njima polako prodiru i u naše krajeve.

Danas sam zahvaljujući Marcu Hedlungu i O’Reilly Radaru otkrio jedan odličan blog, naslovljen Ask the Wizard, čiji je autor CEO FeedBurnera Dick Costolo. Oduševila me kvaliteta i opseg članaka koji pokrivaju široke teme iz osnivanja i vođenja startupa, uključujući i niz članaka na temu financiranja. Trebat će mi neko vrijeme dok pročitam pprethodno objavljene članka i nastavim ga pratiti u redovnom ritmu, ali već sam pronašao neke odlične savjete, poput članka Friends/Family, Angels, VC’s - Intro to Funding #2, koji pokriva ključno pitanje kod financiranja startupa: koji su vam ciljevi. U članku se detaljno objašnjava što vanjsko financiranje sa sobom nosi i s čime se trebate pomiriti ako se odlučite za njega (npr. vanjski investitori — angeli i VC — obično zahtijevaju mogućnost veta na prodaju tvrtke čak i kad su manjinski vlasnici; ovaj članak objašnjava zašto).

Blog se obnavlja prilično često — petnaest postova u mjesec dana — i većina članaka je opširna i vrlo detaljna.

I opet je, silom prilika, najnovija anketa ostala online daleko dulje nego sam planirao, no broj odgovora me ipak ugodno iznenadio. Obzirom da je postavljeno pitanje bilo dosta usko ciljano — “Ako imate vlastiti online projekt (ili ideju), imate li kakav dokument kojim opisujete taj projekt i kojeg biste mogli poslati zainteresiranim klijentima, investitorima ili partnerima?” — očekivao sam vrlo mali broj odgovora, no čini se da je broj onih koji imaju vlastiti projekt (ili bar ideju za njega) daleko veći nego što sam očekivao.

Najviše me ipak iznenadilo što je prvi odgovor — “Ne, nemam ništa.” — odabralo tek deset glasača (24%), kao i to da su čak dvojica (5%) odabrali “Da, imam detaljan poslovni plan s projekcijom prihoda i rashoda, planom gotovinskog toka, marketinškim programom itd.” Vrlo bih rado upoznao tu dvojicu.

Glavnina odgovora ipak se usredotočilo na srednje dvije mogućnosti: “Da, imam kratak sažetak koncepta, bez detalja.” koju je odabralo 20 (49%) glasača, te “Da, imam detaljno razrađen koncept, s brojnim specifičnim podacima (npr. poslovni model, SWOT analiza itd).” s opet iznenađujućih 9 (22%) odabira. I ovih devet bih također rado upoznao.

Kako bi rekli Francuzi, anketa je gotova, živjela anketa. Ova smjena anketa takožer označava i prelazak na novi alat za ankete — umjesto WordPress plug-ina Democracy, kojeg sam koristio dosad, s današnjom anketom počinjem korištenje alata PollDaddy koji ima dosta više mogućnosti, a i s njegovim glavnim programerom, Davidom Lenehanom, sam imao prilike dijeliti stol i muke u spajanju na BTOpen tijekom FOWA-e.

Nakon par anketa vezanih uz online projekte, nova anketa nas vraća na temu okupljanja, što se uklapa na svježe pokrenuti OpenCoffee Club, kao i neke zanimljive obavijesti koje nas očekuju u idućih nekoliko dana.

U izvještaju iz Londona spomenuo sam Saula Kleina iz Index Venturesa, čiji se vrlo zanimljiv blog može pratiti na adresi localglo.be (koliko znam, čovjek nema nikakve veze s Belgijom; dotična domena je samo lukav domain hack).

Potaknut nekim komentarima na konferenciji Saul je odlučio pokrenuti OpenCoffee Club, neformalno okupljanje poduzetnika i investitora na kojem bi neobavezno čavrljali i upoznavali se. Prvi OpenCoffee održan je prošloga četvrtka u Londonu, u Starbucksovom kafiću u sklopu robne kuće Esprit, i sudeći prema komentarima bilo je vrlo ugodno i zabavno, s osamdesetak (sic!) sudionika.

Nažalost, nisam mogao ostati u Londonu dovoljno dugo da prisustvujem, ali Saul je zamislio da se OpenCoffee Club raširi kao oblik druženja i na druge gradove i zemlje, te je jedan već održan u Dublinu, dok se drugi planiraju u Parizu i Amsterdamu, dok se i Amerika uključuje sastancima u Cambridgeu, New Yorku, Seattleu and Boulderu.

No, pored ovih svjetskih gradova, Zagreb je u cijelu priču uključen od samog početka, što vjerojatno možete vidjeti iz nekih od komentara na Saulove postove. Osnovna svrha ovog posta je da se objavi pokretanje OpenCoffee Cluba u Zagrebu, koji je planiran za svaki četvrtak u 10:00 nadalje, u café baru Press Club u Perkovčevoj 2, u sklopu Novinarskog doma preko puta muzeja Mimara. Prvi sastanak je 8. ožujka 2007, a ja ću se svakako potruditi biti tamo svakog četvrtka u isto vrijeme, a dosad sam dobio načelni interes i nekih investitora (naravno, planiram privući još neke) i poduzetnika. Vidjet ćemo kako će se to sve razvijati, no neka ovaj termin bude početak.

Posebice pozivam sve one koji su odgovorili na ankete o online projektima, uključujući i tekuću, a svima preporučujem najnoviji Saulov post u kojem detaljno razrađuje ciljeve i “ideale” OpenCoffee Cluba, kojima ćemo težiti i u Zagrebu.