SoftWave

Dugo nisam dodavao nove sajtove u rubriku poslovnih resursa, no danas sam naišao na izuzetno zanimljiv link koji će mi uzeti dosta vremena dok ga cijelog proučim.

‘Get Venture’ by Mark Peter Davis je u osnovi blog, no dosta neobičan: Mark je uzeo na sebe zadatak da napiše, kako je sam naveo, poduzetnički priručnik za prikupljanje venture kapitala. Dosad je već napisao gomilu tekstova prema tom cilju, a na početnoj strani sajta pronaći ćete i listu članaka koje se tek sprema napisati.

Od onih napisanih, meni je osobno najzanimljiviji onaj pod naslovom The Longtail Of Venture: Why Some Companies Will Continue To Need VC And Other Won’t, no on je ujedno i najopćenitiji — mnogima će zanimljiviji biti konkretni savjeti o suradnji i odnosu prema VC fondovima.

Da ne moram stalno najavljivati evente, od danas Web site udruge Initium ima novu stranicu posvećenu najavi događanja iz područja Weba i startupa.

U komentaru na prethodni post pitao me Borja:

ne kužim što te točno zasmetalo i zašto bi trebao šutjeti

Moj odgovor je, naravno, prerastao u litaniju, pa ga evo ovdje u cjelini:

@Borja: Zasmetalo me korištenje jednog termina za nešto drugo, kao i implicitno svrstavanje u tabore. A šutjeti ne bih trebao, ali sam u trenutku pisanja očekivao da će me napasti pripadnici nekog tabora.

U principu, shvatio sam da se pojavilo određeno “taboriziranje” cijele priče oko “Weba 2.0″ i startupa. S jedne strane su oni koji su ili uspjeli sa svojim projektima, ili im oni relativno dobro napreduju, pa se osjećaju sposobno i posebno — nazovimo ih “insajderima”. S druge su strane pak oni koji nisu uspjeli, no još i više oni koji nemaju ni hrabrosti ili znanja uopće i pokušati — nazovimo ih “autsajderi”.

Svaka čast iznimkama koje ne spadaju ni u jedan od ova dva tabora, no svakog sam dana svjedokom — kako na svjetskoj sceni tako i kod nas — sukoba između tih grupa. Insajderi se smatraju boljima i pametnijima, dijele jedni drugima i cijelom svijetu pametne savjete i općenito sebe vide kao određenu elitu; s druge strane, autsajderi rade parodije na klasične hitove i općenito koriste svaku priliku da bi se narugali insajderima, naročito kad im ovi daju municiju u obliku nekog pretjeranog buzzworda.

(op. a.: Da preduhitrim komentare, savršeno sam svjestan da gornja definicija i mene svrstava u kategoriju “insajdera”, i otvoreno ću priznati kako sam svjestan da sam nerijetko nastupao upravo na način kakav sad spočitujem toj grupi. Mea culpa, čovjek se uči dok je živ.)

Dakle, to je očita ljudska tendencija da se svrstavaju u tabore i smatraju “boljima” od ostalih. U ovom slučaju, insajderi su “establishment”, oni su uspješni i rade “ispravnu stvar”, i to ih čini “boljima”; s druge strane autsajderi su buntovnici, oni idu kontra “ustaljene misli”, oni su manjina koja vidi kako je većina zabludjela i to ih, naravno, čini boljima (iako su u ovom slučaju često upravo oni u većini, naročito u ovim našim krajevima gdje se uspjeh kažnjava).

A možda samo starim i postajem pretjerano ciničan.

U zadnje vrijeme se Internetom viralno proširio filmić pod naslovom “Here Comes Another Bubble” — kojeg neću prenositi jer su to kod nas već napravili Borja, Toni i Senko — a kojeg komentari opisuju kao “bolno istinitog”.

Vjerojatno bih trebao šutjeti, ali ne mogu da ne komentiram. Kao prvo, spot je zabavan i viralan, tekst je simpatična zafrkancija na melodiju odličnog klasika “We Didn’t Start the Fire” (čiji parodijski potencijal su već odavno uočili naši Dino i Boris), no osobno imam problem s činjenicom da autor uporno miješa pojmove. Konkretno, glavna tema pjesme je “bubble”, koji se u svjetskoj informatičkoj industriji dogodio na prijelazu stoljeća; no istovremeno se implicira da nam dolazi novi “bubble” i to ilustrira brojnim primjerima od privatnog Googleovog mlažnjaka do preskupih kuća.

Mnogi nisu svjesni, ali bubble je pojam iz ekonomske znanosti i daleko je stariji ne samo od dotcomova i Interneta, već i računala općenito, pa čak i modernog industrijskog doba. Već u XVII. stoljeću, u vrijeme kad je moderni kapitalizam bio na ranom stupnju razvoja, u Nizozemskoj se dogodila čuvena manija za tulipanima, kad su se za lukovice rijetkih varijanti tulipana moglo dobiti i 6000 florina (za usporedbu, prosječni godišnji prihod u to doba iznosio je 150 florina). Nakon te prve zabilježene manije svjedoci smo brojnim kasnijim primjerima bubblea, od kojih je čuveni “dotcom bust” samo jedan od novijih i većih.

Ekonomski balončić ističe se po nekontroliranom ulaganju investitora bez realne promjene i procjene vrijednosti tvrtki ili dobara u koje se ulaže, uz uvjerenost da će trenutačni tržišni uspon trajati vječno i svima donijeti prosperitet. Naravno, takve investicije povlače za sobom druge i tako se stvara zatvoreni krug koji samo povećava balon, do trenutka kad mehanizmi tržišta ne učine da se sve naglo vrati na svoju realnu vrijednost. Najbolji pokazatelj balona jest kad tvrtke koje se investira troše novac na sve drugo osim na razvoj vlastitog poslovanja i proizvoda, što i jest svrha investicija: tako smo u vrijeme dotcoma bili svjedoci ekstravagantnim tulumima, kupovanjima Ferrarija za djelatnike koji dovedu 10 drugih djelatnika itd.

Ono što je ključno u cijeloj priči jest da je jedan od preduvjeta balona otvoreno tržište — čak su se i lukovice tulipana u Nizozemskoj jedno vrijeme prodavale na burzi. Konkretno, u slučaju dotcoma ulogu tog tržišta odigrale su američke dioničke burze, a prije svega NASDAQ, na kojem je kotirala većina tehnoloških i dotcom tvrtki. No da bi neka tvrtka kotirala na burzi mora napraviti IPO, što obično rade već uspješne, stabilne tvrtke kad trebaju prikupiti dodatna sredstva (kao što možemo vidjeti u domaćim primjerima Magme, Atlantic Grupe i uskoro Optima Telekoma); međutim, u to su vrijeme mnoge tvrtke narasle umjetno, bez stvarne vrijednosti, te izašle na burzu a da nisu za to imale pokriće osim venture ulaganja. Zahvaljujući burzi njihove su se dionice napuhale, i kad je burza pala vlasnici tih dionica su naglo ostali na suhom.

Ovaj novi uzlet kojem smo svjedoci i kojeg gore spomenuta pjesma proziva “novim bubbleom” ima sasvim druge značajke, i ne pokazuje gotovo nikakve sličnosti s dotcom balonom. Prije svega, vrlo malo tzv. “Web 2.0″ tvrtki je dosad izašlo na burzu — jedini igrači u tom području koji su na burzi svoj su IPO imali već odavno: Yahoo! 1996, Google 2004, a Microsoft čak 1986. Činjenica je da smo svjedoci povećanih investicija i akvizicija Web i IT tvrtki, no, praktički sve su se odigrale mimo burze, direktnom nagodbom s vlasnicima, a to posebice vrijedi za firme čije logotipe možemo vidjeti u spotu: FeedBurner, YouTube, Skype i aQuantive. Također je činjenica da cijena tih tvrtki vrtoglavo raste, od 1,7 milijardi USD za YouTube do 6 milijardi koliko je Microsoft platio za aQuantive; Facebook je pak posebna priča, jer njegovih 15 milijardi nije njegova cijena — to je samo izračun njegove vrijednosti na temelju iznosa kojeg je Microsoft platio za svega 1,6% udjela u vlasništvu.

Treba imati na umu da su svi ovi vrtoglavi iznosi rezultati korporativnih analiza i pregovora, a ne impulsnog kupovanja kakvo je moguće na burzi. Jasno, to ne znači da korporacije ne mogu pogriješiti i da nisu u nekim slučajevima platile previše, ali kod ovakvih kupovina nije razlog samo sudjelovati u o dobiti kupljene kompanije, već su često u igri i neki drugi razlozi. Tako npr. neka tvrtka može kupiti drugu kako bi se riješila konkurenta, ili kako bi uvela neki novi proizvod u vlastitu ponudu (kao kad je Yahoo! kupio Upcoming.org), ili su u igri neki posebni razlozi; tako je Google dao 1,6 milijardi za YouTube kako bi osigurao vlastitu dominantnu poziciju na tržištu Web videa — ne samo zbog potencijalne zarade, već i zbog mogućnosti utjecanja na neminovne sudske procese.

No, uzevši ovo gore u obzir, pjesma ima jednu dobru poantu, a to je zafrkavanje sa silnom medijskom i blogerskom pomamom i interesom za nove projekte, tehnologije i startupe. No, to nisu pokazatelji bubblea — za to postoji vrlo jasan termin, a to je buzz. Sasvim ću se složiti da je buzz oko tih web tehnologija vrlo napuhan i često može djelovati pretenciozno. Ali, nužno je razlikovati bob od popa, i stvari nazvati pravim imeno.