Kruške, jabuke i poslovni modeli
Comments(24) I još jednom ista stvar: krenuo sam pisati komentar na nečiji post — ovog puta Aljošin — pa sam ga opet rastegnuo toliko da više smisla ima objaviti ga ovdje. Ispričavam se ako je stil malo zbrkan, ipak je počeo život kao komentar.
Prije svega, postoje biznisi i biznisi. (Već neko vrijeme planiram post na tu temu, a čini mi se da ću ga stvarno morati napisati jer sve češće nailazim na nerazumijevanje tematike.) Neke vrste biznisa prikladne su za vanjska ulaganja jer ih je moguće kapitalizirati u relativno kratkom roku i uz veliku dobit; neki od njih nisu i nikad neće biti, što ih ne čini manje vrijednima — samo predstavljaju drugi oblik poslovanja.
Najvažnija je podjela na one poslovne poduhvate koji mogu relativno brzo početi dohodovati — mediji su tu dobar primjer — te one kojima treba proći određeno vrijeme da uopće izađu s proizvodom na tržište. Primjerice u farmaceutici i biotehnologiji tvrtke mogu proći i kroz nekoliko venture rundi, pa čak i izaći na burzu, a da nakon desetak godina istraživanja još nemaju niti prvi proizvod.
No, bitnija je stvar što ovo što Aljoša navodi — prodaja udjela poslovnih anđela osnivačima — apsolutno potpada pod onu definiciju sa sitea CRANE-a. Problem je u tome što u pravilu, kad osnivači otkupljuju ulog investitora, oni u pravilu ne mogu ponuditi toliko veliku cijenu koliko može strateški akviziter (da mogu, ne bi trebali poslovnog anđela prije svega). Stoga ulagači takav exit najradije izbjegavaju, odnosno pribjegavaju mu ako sve ostalo propadne prije toga.
Poslovne anđele treba prije svega gledati ne kao ulagače, već kao partnere osnivača. U najvećem broju slučajeva oni ne čekaju pasivno da im poduzetnik oplodi kapital, već aktivno sudjeluju u radu firme. Od dva primjera (domaćih) tvrtki iza kojih stoje poslovni anđeli, u jednom slučaju jedan od ulagača besplatno djeluje kao poslovni pravni savjetnik (inače je odvjetnik), dok su u drugom anđeli među sobom podijelili neke zadatke za koje bi inače trebalo zapošljavati niz managera, pa se tako jedan brine o razvoju softvera, drugi o prodaji na određenim tržištima, treći o općem poslovanju itd.
U pravilu (obrati pažnju da se ta i slične fraze uvelike koriste na CRANE-ovom siteu kod objašnjavanja, jer puno toga ovisi o konkretnim okolnostima), early-stage investitori (poslovni anđeli i VC) nisu zainteresirani za dugoročne profite, koliko god oni bili veliki. Medijski magnati koje si naveo stvarali su svoja “carstva” desetljećima da bi došli do velikih profita koje danas imaju; no model po kojem djeluju poslovni anđeli jednostavno nije prikladan za taj tip posla.
Kad se kod nas kaže “prodaja firme” u pravilu se doživljava da to znači “take the money and run”, što apsolutno nije pravilo u razvijenom svijetu. Ako se koncentriramo na primjere iz svijeta Web startupa, u gotovo svim slučajevima osnivači i zaposlenici neke tvrtke su ostali raditi za onu tvrtku koja ih je kupila, i to i dalje na svom vlastitom projektu. Ako je akviziter bio pametan, za osnivače se nije promijenilo ništa osim što su dobili šefa i pokoji milijunček na računu.
Ali ima tu još jedan faktor koji je kod nas nezamisliv, ali je donedavno ustvari bio temeljni cilj VC fondova: IPO ili izlazak na burzu. Svi najveći Web igrači — a skoro svi su dobili venture investiciju — već su odavno na burzi, što je mehanizam koji omogućuje prikupljanje dodatnih investicija u bilo kojem trenutku. No danas na području tehnoloških startupa (Web) IPO postaje sve rjeđi, jer se većina osnivača odlučuje na prodaju tvrtke prije nego ona naraste toliko da bi bila spremna za IPO.
Za kraj bih samo još jednom naglasio: poslovnih modela ima jako puno. Oni ovise o branši u kojoj je vaš biznis, veličini tvrtke, ovisnosti o tehnologiji i još bezbroj faktora, ali nužno je uvijek imati na umu da ne odgovaraju svi modeli svim tvrtkama.
