SoftWave

Osim ako…

Već dugo nisam dodavao nove korisne resurse za startupe na ovu listu, pa je bilo krajnje vrijeme.

Prije nekog vremena otkrio sam odličan blog The Netsetter, čiji autor Collis Ta’eed ima za sobom dosta poduzetničkog i startup iskustva. Teme članaka su vezane uz sve što se tiče startupa, a posebno preporučujem relativno nedavne tekstove How to Find a Business Model for Your Startup, Do You Need to Be a Developer to Found a Web Startup? and How Much Money is This Business Going to Make?

Nakon silnih diskusija o studentski nemirima i tamo iskazanim zahtjevima, stalno mi se vraća jedno pitanje. Naime, ne poznam dovoljno druge struke osim svoje da bih mogao procijeniti koliko je zaista, u stvarnom životu i radu, bitna činjenica da netko ima diplomu? Tu ne mislim na to da se raspisuju natječaji koji traže određenu razinu stručne spreme, već kad se netko zaposli, koliko je njegovo znanje stečeno na fakultetu relevantno i korisno, a koliko tek mora naučiti.

Naime, moje iskustvo u programerskoj struci ukazuje mi da ovdje ne postoji apsolutno nikakva relacija između kvalitete nekog programera i činjenice ima li ili nema fakultetsku diplomu. Upoznao sam vrhunske programere bez diplome, i isto takve s njom, ali i katastrofalne programere sa i bez diplome. S druge strane, većina programera koje znam išli su na fakultet barem godinu dana, a moj je osobni dojam da su oni najbolji došli vrlo daleko — do posljednje godine stuija ili čak apsolvencije — no nikad nisu diplomirali, ili im je trebalo više godina da pređu tu posljednju stubu.

Dakle, sama diploma — barem u svijetu programera — nije baš nikakvo mjerilo znanja, i kod zapošljavanja svakog se kandidata treba jednako testirati i provjeriti, bez obzira na titulu koja mu piše na CV-u. Zanima me, je li tako i u drugim strukama? Negdje diplome imaju dodatnu funkciju osim provjere znanja — primjerice u medicini — ali kako je drugdje?

Po novinama čitam o aktualnim događanjima na Filozofskom fakultetu (kojeg sam jednom davno i sam pohađao), pa sam i sâm upao u par rasprava o toj temi, te općenito u zadnje vrijeme razmišljam o zahtjevima studenata.

Studenti kažu “znanje nije roba” i “znanje mora biti besplatno”, i tu im dajem potpuno za pravo. U teoriji netko može zadržavati neku informaciju (a znanje nije ništa drugo nego skup informacija) za sebe, ali jednom kad ona pukne u javnost ne postoji (niti smije postojati) način da ju se zabrani ili ograniči.

Međutim, ono što nije niti ne može biti besplatno jest prijenos toga znanja u kontroliranim uvjetima, odnosno ono što nazivamo obrazovanje; čak bih se usudio reći da ono što se u obrazovanju plaća i nije prijenos znanja (a još manje samo znanje), već sustav vrednovanja prenešenog znanja.

Meni nitko ne brani da se besplatno obrazujem — dapače, mogu reći da sam većinu znanja koje danas imam i od kojeg živim stekao samostalno koristeći izvore koji su ili besplatni ili relativno jeftini (Internet, knjige, razgovor s ljudima itd). Na taj način se svatko može obrazovati i steći zavidno znanje; tim znanjem može kasnije i jako dobro živjeti, pa čak se obogatiti. Što se tiče nekih struka, kao što je razvoj softvera i informatika općenito, fakulteti (kako u Hrvatskoj tako i drugdje) često (čast iznimkama) više ometaju proces stjecanja znanja nego što mu doprinose.

Dakle, naši studenti traže da školovanje na fakultetu bude besplatno (odmah da ograničim komentare: znam da imaju oni svakakve zahtjeve, formulirane na različite načine, ali ja se ovdje fokusiram samo na ovaj). Ali koja je ustvari funkcija fakulteta? Kao prvo, fakulteti su znanstvene ustanove, koje se bave različitim istraživanjima, čime studenti stječu nužnu praksu dok društvo u cjelini profitira kroz rezultate tih istraživanja; s obrazovne točke gledišta to je tek jedan segment, iako vrlo koristan i potreban, pa ćemo to na trenutak zanemariti. Druga funkcija fakulteta je izravan prijenos znanja od profesora studentima, dakle sâma edukacija; kao što sam rekao gore postoje i drugi načini stjecanja znanja, ponekad i bolji od većine fakulteta, pa ćemo i ovu funkciju fakulteta na trenutak zanemariti. Ono što nam preostaje je treća funkcija, a to je vrednovanje znanja — studenti dobivaju ocjene te na kraju edukacije zaslužuju svojim znanjem određeni stupanj obrazovanja, uključujući magisterije i doktorate.

Upravo ovo vrednovanje je ona ključna funkcija sveučilišta, a to je pružanje sustava koji jamči da studenti koji su završili određeni fakultet imaju određenu razinu znanja iz područja koje su studirali. A upravo tu funkciju je nemoguće učiniti besplatnom, jer ona podrazumijeva složen sustav čiji svi dijelovi imaju vrlo jasne troškove.

Međutim, sustav fakulteta kakav danas poznajemo razvijao se od srednjeg vijeka do 18. stoljeća, i od tada se u svojoj osnovi nije značajno mijenjao. Stoga razmislimo malo o funkciji sveučilišta kao relevantnog ocjenitelja nečijeg znanja — ima li ona danas uopće smisla? No, to je tema za neki drugi članak…

Da ne dužim pričati, pozivam sve koji prate ovaj site da odmah skoknu na The Next Web i glasuju za Favorfly, domaći startup koji se bori za prodor na svjetsku scenu.

Obrazac za glasovanje je lako previdjeti, nalazi se odmah ispod velikog loga The Next Web konferencije s desne strane članka, a ne zaboravite odmah po glasovanju kliknuti na link kako biste glas ponovili i na Twitteru.

OK, ovo je malo veći zalogaj jer se radi o hardverskom konceptu, plus dosta jakom softveru kojeg uz to treba napisati.

Dakle, hardverski se dio sastoji od LCD vizira ili naočala (vizir mi se čini boljim jer prekriva cijelo lice i omogućuje bolji prikaz), s time da je bitno da ekran bude proziran. Pored njega, u viziru bi se nalazio i GPS prijemnik, tako da uređaj uvijek zna gdje se nalazi, te vjerojatno nekakvo računalo.

Ideja je da se na vizir projiciraju virtualni objekti koji ne postoje u stvarnom svijetu, ali su “pozicionirani” na njemu; tako bi korisnik mogao “vidjeti” kuću koja u stvarnosti ne postoji, čak i ući u nju fizički se krećući kroz nju. Prikaz bi se prilagođavao ovisno o korisnikovom položaju, smjeru u kojem gleda itd, brzini kojom se kreće itd.

Mogućnost primjene ove tehnologije vidim, naravno, u igrama (svojevrsni high-tech LARP), ali i u drugim područjima kao što su recimo vojska (virtualni trening, gdje umjesto da na poligonu na feder iskaču kartonski protivnici iste imate animirane i daleko realnije) ili medicina (ako ste nedavno gledali CSI New York sigurno ste uočili “virtualnu autopsiju”; ovo bi omogućilo nešto slično, osim što bi prikaz tijela umjesto da lebdi u zraku bio na vizirima).

Svi objekti u stvarnom svijetu i dalje bi bili prisutni, tako da ne bi bilo moguće virtualni svijet “nalijepiti” bilo gdje, već bi se moralo uzeti u obzir stvarnu topologiju terena. Ali ako bi se osigurao dovoljno velik prostor bez prepreka, ili ako bi se u svijet uprogramirale osobine terena, stvar bi funkcionirala bilo gdje.

Baš sam malo razmišljao, i mislim da bi bilo vrlo zanimljivo da netko uzme XULRunner i zapakira ga kao plugin za Internet Explorer, Operu i druge browsere. Na taj način bi Firefox ekstenzije bile dostupne u svim browserima, a siguran sam da bi se našlo i onih koji bi bili spremni platiti za tako nešto…