Pismo Hitrorezu
Hrvatska vlada već neko vrijeme agresivno reklamira Hitrorez, akciju čiji je cilj eliminiranje ili ublažavanje mnogih besmislenih propisa koji zagorčavaju život i otežavaju rad hrvatskim poduzetnicima. Na svom siteu Hitrorez poziva građane da im ukažu na takve propise, pa sam im odlučio poslati problem kojeg smatram presudnim za politiku zapošljavanja u ovoj državi — a posebno na području visokih tehnologija. Cijeli dopis ovdje ponavljam.
Ako je Hitrorez zaista usmjeren na pomoć hrvatskim poduzetnicima, onda prva i osnovna mjera koju morate donijeti jest rješavanje besmislene situacije s plaćanjem davanja za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u sklopu plaća djelatnicima.
Konkretno, besmislena situacija je da se za zdravstveno osiguranje izdvaja relativni iznos (15%), koji se još k tome obračunava na brutto iznos, dakle na sve poreze, prireze i druga davanja. Konkretno (za izračun primjera sam koristio kalkulator na MojPosao.net, pa se ispričavam na eventualnim greškama), za zagrebačkog djelatnika koji ima plaću od 2000 kn netto poslodavac mora na ime HZZO-a isplatiti 391,13 kn (manje od petine iznosa netto plaće); ali za plaću od 20.000 kn (dakle deset puta veću) to isto davanje iznosi 5.972,62 kn (dakle 15 puta više), odnosno gotovo trećinu iznosa netto plaće! Pritom taj iznos ovisi i o mjestu stanovanja, pa tako za djelatnika u Ogulinu s gore navedenom visokom plaćom poslodavac za zdravstvo izdvaja petstotinjak kuna manje nego u Zagrebu.
Cijela priča bi još i imala nekog smisla da je riječ o porezu ili nekom drugom “društvenom” davanju, ali ovdje se radi o plaćanju vrlo konkretne usluge a to je zdravstveno osiguranje; naime, svaki djelatnik ima jednaku razinu zdravstvenog osiguranja, bez obzira je li za to platio 400 ili 6000 kn. Zamislite da dođete kupiti cipele a prodavač vam naplati ovisno o tome kolika vam je plaća?
Ovo pitanje posebno dolazi do izražaja u informatičkoj branši u kojoj sam i sam, jer kvalitetni stručnjaci vrlo lako mogu doseći plaće i više od 20.000 kn, jer je to područje u kojem znanje jedne osobe može vrijediti više nego rad dvadesetorice s manjim znanjem. A ovakvom politikom plaća dolazimo do situacije da informatički stručnjaci odlaze iz zemlje, te se javlja famozan nedostatak IT kadra i već se neko vrijeme govori o potrebu uvoza stručnjaka, koji su navodno u primjerice Rumunjskoj kvalitetniji ili jeftiniji — no svaki takav stručnjak, ako dođe u Hrvatsku, mora dobivati plaću po hrvatskim standardima, pa smo opet na istom.
Drugi problem s davanjima za HZZO leži u činjenici da su ona (najveći) dio tzv. davanja “na plaću”, koja se obračunavaju na sve poreze, prireze i druga davanja; pored ovog davanja tu su još i doplatak na plaću za zapošljavanje, te doplatak na plaću u slučaju ozljede na radu (još jedna besmislica — što se isplaćuje iz ovih sredstava?), no to su daleko manji iznosi. Problem s tim davanjima “na plaću” (koje se, zajedno s ostalim isplatama, neformalno naziva “brutto 2″) jest da se — koliko znam, ispričavam se ako griješim — nigdje ne spominju kad se govori o cijeni rada u Hrvatskoj. Uglavnom se u svim izvješćima i statistikama o prosječnim ili najvećim plaćama spominje brutto iznos, no “brutto 2″ se prešućuje time se stvara lažna slika o cijeni rada, koja je barem 17,2% viša od službenih statistika.
Svjestan sam da je zdravstveno osiguranje vrlo složena problematika, te da nijednu ozbiljniju reformu nije jednostavno provesti, no bit ću slobodan opisati moje viđenje rješenja koje bi hrvatsko tržište rada učinilo konkurentnim i dinamičnim, a istovremeno pružilo kvalitetnu i adekvatnu uslugu zdravstvenog osiguranja.
Ukratko, sustav zdravstva u Hrvatskoj trebalo bi u što većoj mjeri privatizirati. Umjesto središnjeg državnog osiguravatelja trebalo bi temeljno zdravstveno osiguranje prepustiti tržištu, odnosno privatnim osiguravateljskim kućama od kojih mnoge već i sad nude usluge dodatnog zdravstvenog osiguranja. Umjesto s HZZO-om liječnici bi sklapali ugovore s osiguravateljima, i pružali usluge ovisno o “paketu” kojeg osiguranik ugovori. A svaki djelatnik bio bi u mogućnosti samostalno odabrati ne samo s kojim osiguravateljem želi sklopiti ugovor, već i da li ga uopće želi sklopiti — na taj način se odgovornost za osobno zdravlje prebacuje s države na pojedinca, jer ideja da se država treba brinuti o svakom aspektu života svojih građana zastarjela je i potencijalno vrlo opasna (no ovo je sad već jedna šira tema za sociologe).
Podrazumijeva se da se sustav ne smije u potpunosti prepustiti stihiji, te bi država s jedne strane zadržala kontrolu nad cijelim sustavom kroz određena pravila igre (npr. da liječnici ne smiju sklapati ekskluzivne ugovore s osiguravateljima i slično), a s druge strane određene razine zdravstvenih usluga ostale bi pod državnom kapom i financirale bi se iz proračuna, poput hitne službe, osiguranja za nezaposlene i socijalne slučajeve (vjerojatno i sadašnje umirovljenike) i slično. Pritom ne treba uzimati kao negativne individualne primjere iz zemalja gdje sličan sustav već odavno postoji (npr. SAD), već treba analizirati njihova iskustva i primijeniti uspješne metode a izbjeći pogreške.
Prednosti ovakvog sustava bile bi višestruke. Prije svega, uvođenjem konkurencije povećala bi se kvaliteta usluge, smanjila čekanja na specijalističke preglede, i prije svega ispravila nepravda da cijena usluge ne ovisi o njenoj kvaliteti, već o primanjima kupca. Drugo, riješio bi se problem korupcije u zdravstvu, te bi se podigle plaće medicinskih djelatnika, a i ovdje bi se konkurencija pobrinula za diferencijaciju više i manje kvalitetnih. A treće, možda i najvažnije, poslodavci bi se riješili značajnog opterećenja i lakše podnijeli visoke plaće svojih djelatnika — koje u mnogim slučajevima nisu samo hir, već i nužda, jer kvalitetni stručnjaci visoke tehnologije imaju svoju cijenu. A država je, čega mnogi nisu svjesni, i sama na tržištu — i ako netko čije je znanje traženo i cijenjeno ne može ovdje zadovoljiti svoje potrebe, već će pronaći konkurenciju koja mu može pružiti odgovarajuću uslugu.
Popularity: 77% [?]
ma sve je to ljepo, ali ja sam Jugo nostaglicar
Ha?
hm, daklem;
postoje doprinosi na plaću i iz plaće; razlika je u tome što kada dogovaraš plaću sa svojim novim djelatnikom morao bi dogovarati bruto iznos (to je actually zakonom propisano, no to se rijetko koristi kod nas jer sve zanima koliko će dobiti na račun; moj savjet svima je da ugovaraju bruto a nikada netto)
na bruto iznos se računaju doprinosi koji idu na teret poslodavca (to je 20% ukupno), a iz bruta se skidaju porezi i doprinosu na teret zaposlenog
koliko se sjećam, ovi doprinosi na plaću su uglavnom zdrastveno i na njih se NE plaća porez, porez se plaća na dohodak i mirovinsko (zato se mirovine ne oporezuju jer je to dohodak koji je već jednom oporezovan)
zdrastveno osiguranje se računa na principu solidarnosti i pretpostavka je da svatko u okviru svojih prihoda participira u zdrastvenoj usluzi; zdrastvene usluge su stravično skupe i kada bi se jednog dana razbolio neovisno o tome koliko novaca imao vrlo brzo bi ih potrošio na liječenje
no da završim na pozitivnoj noti, da, sustav zdravstva očajnički treba neku reformu i optimizaciju i prostora ima vjerojatno strašno puno
Kao prvo, ideja da postoje davanja koja idu “na teret poslodavca” i ona koja idu “na teret djelatnika” su potpuna fama i krivo gledanje stvari. Na papiru se može svašta napisati, ali činjenica je da postoje samo tri cifre: a) ona koju dobiva djelatnik (netto), b) ona koju poslodavac isplaćuje (brutto 2), te c) ona koju dobiva država (kroz ovo ili ono tijelo), a koja bi trebala biti razlika između prve dvije.
Gledano iz drugog kuta, kad nekog zaposli, poslodavac plaća naknadu djelatniku za njegov rad, plus cijenu rada, a to je u našem slučaju ovo pod c); poslodavac je taj koji sve to plaća, i ne može se dijeliti “ovo plaćam ja a ovo ti”. Zauzvrat poslodavac dobiva od djelatnika njegov rad, a od države obojica dobivaju (u teoriji) razne usluge poput policije, sudstva ili (kod nas) zdravstvenog osiguranja.
Točno, na njih se ne plaća porez — ali oni se izračunavaju kao postotak svega prethodnog, tj. brutto, što znači da se davanja za zdravstveno računaju i na porez i na prirez i na mirovinsko i na sam dohodak. Dakle dva puta se “oporezuju”.
Točno, ali ova pretpostavka u tržišnom gospodarstvu više ne vrijedi. To je bio ideal socijalističkog stava, ajmo uzeti od onih koji stvore više i dati onima koji stvaraju manje. Da izvučem logiku do apsurda, ne vidim razloga zašto se po tom principu ne bi računali i automobili, stanovi i tome slično; nekad je tako bilo, i ako se želimo vratiti u taj sustav ja nemam ništaprotiv — pročitaj zadnju rečenicu mog posta.
To je točno — i zato mora postojati određeno zdravstveno osiguranje. Pročitaj ponovo post — moj stav nije da ga treba ukinuti, već da ga treba privatizirati. Naravno da to ne bi savršen sustav bez mane — takav ne postoji — ali bio bi daleko bolji od sadašnjega gdje, bez obzira koliko platio, moraš a) i dalje plaćati (participacija itd), b) čekati specijalističke preglede do vječnosti, ili pak c) potplaćivati medicinsko osoblje.
Nije mi jasno da li tebi smeta matematika po kojoj se izračunava cifra za zdravstveno osiguranje ili ti smeta to što onaj tko više zarađuje više i plaća za istu uslugu.
Teoretski postoje tri varijante:
1) svi plaćaju istu cifru bez obzira koliko zarađivali
2) svi plaćaju isti postotak neke cifre (a ti bi htio da je ta cifra iznos neto plaće)
3) plaća se po prograsivnoj stopi u odnosu na neku cifru.
Sada je stanje takvo da je stopa fiksna, ali se obračunava na cifru koja u sebi ima varijablilnu stopu poreza i to efektivno rezultira progresivnom stopom u odnosu na neto plaću. Po meni je to više nego pošteno, a onaj tko ne misli tako je vjerojatno potomak nekog slavnog naciste.
Zdravstvena skrb spada u tekovine naše civilizacije i trebala bi biti svima dostupna. Onaj tko razmišlja na način “ja imam para i zato se ne želim gurati sa jebenim penzićima i sirotinjom u ambulanti” je, sukladno civilizacijskim tekovinama, zaslužio krevet na psihijatrijskom odjelu Jankomirske bolnice, pa nek se liječi.
Tebe smeta što netko sa 20000 kn plaće izdvaja u postocima više od onoga tko ima 2000 kn plaće i htio bi da se onima sa 2000 kn uzima više, a onima sa 20000 kn da se uzima manje nego šta je to sada? Možda bi najbolje bilo pobiti sve one koji imaju 2000 kn plaću pa će svima ostalima biti bolje. A zamisli samo koliko novaca se izdvaja za neke šugave penziće koji samo jedu, seru i troše tuđe novce. Treba i njih pobiti.
Privatizacija zdravsta je glupa ideja. Trebalo bi uvest plaćanje prava na život. Npr, svako stariji od 50 godina mora godišnje platiti onoliko tisuća kuna koliko ima godina. Ako ne plati, onda ga se humano eutanizira. Na taj način bi se trajno rješilo pitanje financiranja zdravstvenog sustava, a oni bez novaca čije zdravlje najviše košta bi na vrijeme bili eliminirani.
Ovime si sve rekao. Sve nakon toga su priglupe generalizacije i insinuacije bez imalo argumenata i još manje korištenja vlastitog mozga.
Mislim, čovječe, jesi li ti normalan? Kakvi su to poremećeni prijedlozi?
Vrlo zanimljiva tema. Ne može se naravno sve prikazati kao crno (ili bijelo) i ne postoji jednostavno rješenje ove situacije. No to se nije ni tvrdilo.
Svakako je vrlo zanimljiv ovaj očiti primjer u ZG sa 400 i 6000 kn davanja. Ispada da se u još jednom slučaju kažnjava izvrsnost, a stimulira prosječnost. Kao što je i bilo navedeno, vjerojatno u nekoj drugoj domeni - porezi, itd. i može biti objašnjeno nekom politikom oporezivanja bogatih (iako je to tema za sebe), u zdravstvenom osiguranju, koje je bijedno, bi svi trebali za tu bijedu onda jednako plaćati.
Ne znam koliko je to u skladu s ustavom, ili nije (nisam pravnik, pa neću ni pokušavati tumačiti)… Smatram samo da, ukoliko je zagarantirana jednaka zdravstvena zaštita, onda trebaju biti i jednaka davanja. Pa ako je to iznos 400 kn mjesečno (minimalac), neka toliko i bude. U konačnici ova razlika do 6000 kn predstavlja 2.000.000,00 kn akumulirano kroz 30 godina. Stavi takvih 10 obitelji zajedno i ne samo da će izgraditi solidnu vlastitu mini-kliniku, nego će i zaposliti vlastite doktore
Vjerojatno sam i ja ovdje otišao u krajnost, no brojke govore za sebe. A činjenica ostaje da ljudi koji plaćaju 15x više dobivaju istu mizernu zaštitu kao i ovi koji ne mogu više izdvajati.
Svakako, uzmemo li u ozbir tu neku solidarnost u cijeloj toj priči, onda sve ima smisla. Ja sam pohađao fakultet, spremam se na postdiplomski, ulažem u sebe, radim i zarađujem, ne trošim vrijeme po birtijama i rugam se kretenima koji sjede za knjigom i stvaram si budućnost. Da bi isti ovi kreteni, nezaposleni, u-mladosti-lijeni, oni-kojima-je-škola-sranje i slični mogli uživati u plodovima solidarnosti. Ponekad se pitam nije li isplativije živjeti od par-sto kuna socijalne pomoći, s dostavom hrane i ogrjevnog drva zimi, i svakakvim beneficijama, ne brinući se, nego raditi i živjeti objektivno kvalitetnijim životom, ali u kojem moraš kao pojedinac raditi za 1 umirovljenika (svaka čast onima koji žive s premalim zasluženim, i prokletstvo svima koji žive s prevelikim nezasluženim mirovinama), i još 2 besposličara jer se njima nije dalo truditi, učiti, raditi, biti odgovoran (svaka čast onima koji rade, a možda im loše okolnosti ili manje intelektualne mogućnosti nisu dopustile više).
Danas sa otvorenim tržištem i tržišnim natjecanjem moje je pravo odabrati koliko mjesečno želim izdvajati za zd. zaštitu, odnosno odabrati za sebe kakav paket želim. Meni je moja država onemogućila taj izbor.
Ja želim biti samostalna, ali meni to moja država maksimalno onemogućava, jer da bi ja sebi isplatila neto 5000 kn državi moram dobaciti još preko tri u obliku različitih izdataka, ako si nedaj bože poželim isplatiti plaću od 10 000 kuna, prijevoz i topli obrok to me košta 21 000 kn.
To je pravi poticaj za zapošljavanje, za podizanje standarda radnika….
I da me se krivo ne shvati, ja nemam ništa protiv plaćanja poreza, to je najnormalnija stvar, ali ja odbijam financirati neučinkoviti birokratski aparat koji je sam sebi svrha…